Kao što se egipatska duša pred Ozirisom nabraja svoje grijehove koji nije počinila kako bi dokazala da zaslužuje vječito blaženstvo, tako se i ja opravdavam pred tobom da se nisam služio ritmom, rimom, neobičnim riječima ili muzikom slogova da bih u tebi stvorio lažnu predstavu o vrijednosti svog kazivanja. Nisam se trudio da budem nedostižan. Često bih pisao cijelu noć, a da mi u zoru ne ostane ni jedna jedina riječ. Znao sam da voda, od kiše do izvora, prevaljuje težak i nepoznat put. Ja se nisam pojavio kao izvor, koji čudom stvara čistu vodu, već kao zemlja i kamen u kojem se skriva jedna predivna boginja. Nisam prezirao ni razum ni iskustvo pokušavajući ostaviti iza sebe riječi bogatije nego sam ih našao. Povećavao sam njihovu moć u ljubavnim susretima koja ostaju u sjećanjima. Nisam računao na darove sudbine već sam otkrivao jednostavne stvari koje svatko poznaje otkakao diše i koje će zaboraviti tek kad umre. Ali kad sretneš u mojim stihovima te jednostavne stvari pomislit ćeš da ti povjeravam važnu tajnu zbog koje si uvijek bio nesretan što je nisi znao. Htio sam da mi srce bude čisto. Zato oni koji istinski čitaju i poznaju moje stihove shvate da ih oni smiruju kad pate jer tada osjete da će njihova bol proći i da će im jednog dana ta bol biti draga. Oni koji poznaju moje stihove čitaju ih i kada su veseli, jer znaju da će njihova sreća nakon toga biti dvostruka. Dok pišem stihove, svakoj radosti dajem njenu slavu, svakoj istini očiglednost i svakoj tuzi plodnost.