08. lipnja umrla je najdivnija osoba koju sam poznavala i neizmjerno voljela nakon kratke bitke s rakom.

     Osoba koja nikada nije ni jedan dan bolovala od ni jedne bolesti. Osmijeh nije silazio s njenog lica i brojni ljudi, koji su je tijekom godina života upoznali o njoj i danas govore sa velikim simpatijama.

     Kada se nađete u situaciju da smrt kuca na vrata, i svjesni ste činjenice da pješčani sat neumoljivo curi i nakon što sve pokušate da biste zadržali voljeno biće upitate se:

"Je li smrt zaista nešto tako strašno i apsurdno da je bolje da o tome ne mislimo i ne govorimo?"

 "Da li je bolje da se pretvaramo da je uopće nema?"

"Je li smrt tako apsolutan kraj naših misli i djelovanja da joj jednostavno ne možemo gledati izravno u lice?"

"Da li je moguće pripremiti se za smrt i umiranje?"

     U trenucima dok sam sjedila uz osobu s kojom sam proživjela svaki bol i grč na licu tražila sam sve mogućnosti da preskočimo smrt. Nije je bilo. Stajala je pred vratima i čekala svoj plijen i svaki put kad bih prošla kroz vrata bolničke sobe osjećala sam njen dah za vratom. Čak i miris u sobi promijenio se i u zraku se osjećala njena prisutnost. Gledajući u oči osobe koja je pred vratima Raja shvatiti ćete da oni znaju - svjesni su činjenice da odlaze, ali nitko o tome glasno ne govori. Pogled osobe koju pred vratima čeka smrt nikada neću zaboraviti. Zaista je to poseban pogled, toliko prepoznatljiv da nikada ne možete pogriješiti. A ipak svi pognemo glavu i ne priznajemo da ne postoji drugi put od ovoga koji je određen.

    Puno puta sam postavila pitanje: -"Reci, kako se osjećaš? Na što misliš ovoga trenutka? Podijeli sa mnom svoje strahove i razmišljanja! Uzalud. Ni jedne jedine riječi, ni jednog znaka iz kojeg bi se dalo naslutiti da se kraj bliži.

    No da li je kraj?

    Ljudi umiru. Ne samo oni koje mi poznajemo, nego bezbroj ljudi širom svijeta, svaki dan, svaki sat. Umiranje je najopćenitiji događaj, nešto što svi moramo pretrpjeti.

    Gledajući kako svakog dana tijelo napušta snaga, kako osoba koju volimo sve brže kopni, i više nije svjesna ničega oko nas, preostaje nam samo molitva da ovozemaljske muke budu što kraće. Osjećamo tugu, bol, očaj zbog nemoći i strah od smrti. Treba li je se bojati?

    U trenutku kad je smrt došla a duša osobe koja je umirala, na odlasku dotaknula moja tijelo, pozdravljajući se prije odlaska, shvatila sam da se smrti ne treba bojati.

   To tijelo koje je ležalo na bolničkom krevetu više ništa zajedničko nije imalo sa osobom koja je ležala tu do trenutka smrti. Ne samo krevet i tijelo je bilo prazno!

   I drugog dana, na patologiji, na licu nas koji smo je bezgranično voljeli, nije bilo suza.

   Znali smo da je svojom dobrotom, susretljivošću i ljubavlju koju je nesebično dijelila lsvima oko sebe osigurala sebi novi život.

    Ostalo nam je samo da dostojanstveno ispratimo tijelo koje je tijekom godina bilo štit njene duše, njene osobnosti.