Tko o čemu ,ja o promjeni.Koliko pišem o njoj   već sam se trebala jako promijeniti.Tako da me nitko više ne prepoznaje.Kao bila sam ona ja ,sad sam  ova druga ja.Ili, ili.Ili sam ona stara, ili sam ova nova.Meni se čini da to ipak nije baš tako.Promjena je proces.Proces oslobađanja.Malo po malo.Danas otkriješ jedan komadićak sebe ,sutra drugi.I to otkrivanje mijenja.Svjesnost o samoj sebi mijenja.Vratašca kaveza se otvaraju.Mic po mic.Ja malo provirim,prošaram očima,gurnem nos,pa rukom malo pogurnem vratašca.Glavno je da se kreće, „Eppur si muove“.:)Samo da ne stojim na mjestu.Da koračam.I da samu sebe ne osuđujem,nisam ljuta što ne napredujem kako bih trebala…kako se očekuje od mene….kako to rade drugi….koji su tako slobodni,bez kompleksa.Jesu li takvi rođeni,jesu li tako učeni da budu….umjesto da im zavidim…mogu mi biti uzor.Ali ne smijem  se uspoređivati  s njima i sebe tjerati da budem kao oni.Ja sam ja,ja mogu kao ja…..svojim tempom i načinom.Moj je.Samo ja znam gdje je bio početak i gdje sam sada.Tako sagledavajući stvari puno sam napravila i napredovala.Dugo sam bila zatvorena u kavezu….ne znajući da sam u njemu i sigurna da mi je taj zatvor suđen.Prvi trenutak promjene nastao je kad sam shvatila da sam u kavezu,a drugi da na njemu postoje vrata i da se mogu otvoriti.Ostalo je povijest. Sada sam jednom nogom u kavezu  a drugom van njega.Krila mi se šire i samo čekaju da se prepustim vjetru da me odnese u nebeske visine,u slobodu.Da s mene spadne sve ono naučeno,upijeno,preuzeto od mojih predaka .To je nasljedstvo koje ne  želim. Ne želim biti nasljednica.Netko oblikovan na njihovu sliku i priliku.Želim postati svoja.Ja sama koja jesam.Jedna i jedinstvena .