Lik tvoj mili, majčice moja,
Nad prošlim mi pomalja se vijekom
Ko pun mjesec nad noćnim vidjekom
Svršena boja.
Preradović

Više godina čekala je sina, moleći se za njega Bogu. Danas ga se dočekala.

Majka ga grli, plačuć od radosti, a sin joj — smiješeći se — suze tare.

Al je majčino oko bistro. Vidi ona — sve kroz suze — da joj je sin blijed i nesretan.

Čil i zdrav odletio je nekoć iz majčinog zagrljaja — a vraća se slomljenih krila.

Niti ga pita uzroka, niti ga tješi. A čim da ga sirota starica tješi?

Othranila ga je na vlastitim grudima, učila ga je hoditi i prve riječi izgovarati — i prvu molitvu ga je naučila — — — Al sada?

Godine su odonda prošle, sin je bio u školama i u tuđem svijetu, pak se majci vidi da joj se je otuđio.

Prije bi mu dušu u licu vidjela, želje u oku čitala — a danas?

Danas — za prvi put — ne zna kako da se za sina Bogu moli, ni što da mu od Boga zaprosi!

Noć je. Majka nema mira. Ide k sinu.

Spava. Sa blijedog mu lica iščeznuo osmijeh...

Starica kleči sinu kraj uzglavlja i gleda ga suznim okom, a uvele usne šapću. »Usreći ga, Bože!«