Kao da se nebo naljutilo, oblaci se nadimlju i rugaju jedni drugima, ljute se na vjetar koji bi uvodio red i počešljao raščupanke. Čak i zvončići na prozoru kao se boje jer ne znaju je li pjesma prava, na ne naljute redara.

Cijela šuma kao da pleše na isti ritam i mumlja pjesmu koju samo drveće čuje... ptice su utihnule i zavukle se pod strehe...livadne travke klanjaju se duboko nevidljivom vladaru, čas na jednu , čas na drugu stranu...

Oblak prašine s ceste raspomamljen baulja u samo njemu znanom pravcu... a vjetar taj redar, kao da želi baš sve postrojiti u špalir ne bi li se poklonili ...

Samo ja stojim nasred svog dvorišta puna iščekivanja, puna emocija zahvalnosti i vjere, buljeći u daljinu, diveći se boji oblaka iščekujući neizbježnu.... kap.... pa još jednu sramežljivu i nesigurnu... i još jednu... i stotine njih da isperu, operu, da umiju i zalijeće...

Osjećaj blaženstva i oprosta, rješenje nepoznanice, prosvjetljenje tmine, ispiranje tuge, zadovoljenje mira.... tek kiša, topla i meka na mojim obrazima