Mnogi odnosi bazirani su na principu roditelj/dijete što realno gledajući nije baš neko rješenje. Oni su samo kopija onog što je bilo ili nije bilo ispunjeno tijekom djetinjstva. Dugoročno gledajući takvo ophođenje s odnosom umanjuje onu istinsku iskru i potrebu za partnerstvom te ju pretvara u roditeljski odnos. Na taj način se ne zadovoljava niti potreba za partnerstvom, a još manje potreba za roditeljskim odnosom.
Gotovo uvijek nakon što splasne početna zanesenost zaljubljenosti počinju iskrsavati prvi pravi problemi. Tek tada se počinje uviđati istinska, dubinska osnova bivanja u određenom odnosu tj. ono što partneri traže ili ne traže jedno od drugog u odnosu. Općenito je taj razlog baziran na potrebi za cjelovitošću koja će biti ostvarena putem partnera.
Ono što je u ovom slučaju pozitivno je mogućnost međusobnog osvještavanja i mijenjanja obrazaca koji koče razvoj svakog pojedinačno. To je predivna mogućnost za osobni razvoj, ako se zna prepoznati i iskoristiti. Partnerstvo je izvrstan način za buđenje vlastitih zanijekanih osobina, kvaliteta i potencijala, zato što postoji osoba putem koje se može osvijestiti ono potisnuto.
Ovdje treba jako paziti zato što razvoj neće doći kroz druge, već u suradnji s drugima. Svaka promjena nastaje i dolazi iznutra a ne izvana. Kroz odnos se prepoznaju brojni obrasci koje može promijeniti svaki partner sam za sebe tj. svaki svoje. Ako se očekuje od partnera da promijeni obrasce svog partnera, time se mijenjaju posljedice ali uzrok i dalje ostaje.
Odrasli za razliku od djece imaju mogućnost odgovornog reagiranja i suočavanja sa svojim emocijama. Sve nepoželjne i intenzivne emocije upravo potječu iz djetinjstva te su povezane s brojnim identitetima djeteta. Zbog njih je ponekad nemoguće preuzeti odgovornost za svoje emocije, jer u njihovoj podlozi leži vrlo jak identitet.
Svatko je sam odgovoran za svoja emocionalna stanja i na nikoga tu odgovornost ne može prebaciti. Ako se to čini to je znak nezrelosti i neodgovornosti.
Najčešće u dva slučaja dolazi do preuzimanja odgovornosti za osjećaje druge osobe – u odnosu roditelj/dijete i u partnerskom odnosu. U oba slučaja se takvo ponašanje smatra ljubavlju. Ali svaka i malo emocionalno zrela i zdrava osoba takav način ponašanja smatrati će vrlo nametljivim, jer joj se nameće odgovornost za tuđe potrebe i osjećaje.
Društvo kao takvo je u principu nezrelo. Zbog toga se kad su u pitanju tuđi osjećaji kod ljudi pojavljuje osjećaj krivnje ili brige oko toga kako se netko osjeća, pa čak i porivi utjecanja na drugu osobu da se ova osjeća bolje. Većini je ovakvo ponašanje prihvatljivo, iako gledano s druge strane na takav način se umanjuje snaga dotične osobe, te ju se tretira kao dijete a ne kao odraslog čovjeka. Ovakvo ponašanje zna strašno povrijediti zato što se njime iskazuje podcjenjivanje sposobnosti i moći druge osobe, bez obzira što su namjere dobre.
Najbolja pomoć koja se može nekome uputiti jest dopustiti tom nekom da sam odlučuje i upravlja svojim životom, da sam dođe do onog što si radi a ne ide mu u korist, da preuzme odgovornost za svoj život. Zanimljivo je da svatko tko pokušava pokrenuti nekoga na bilo koji način, vrlo često to treba riješiti sam sa sobom. Ako netko uporno ponavlja nekom drugom da treba riješiti odnos s tim i tim ili da treba stvoriti svoju viziju ili da treba biti manje destruktivan ili bilo što drugo, taj netko govori to sam sebi.
Odgovorna osoba uvijek teži razumijevanju sebe i osoba oko sebe, te pružanju podrške u životu umjesto da se brine, krivi ili pokušava mijenjati druge.
Vrlo je bitno promatrati svoje emocije kako bi se moglo razlučiti koje su potrebe zdrave i u skladu sa situacijom, a koje samo podržavaju bivanje u emocionalnoj nezrelosti. U partnerstvu se na vrlo kvalitetan način mogu ispuniti želje i potrebe koje postoje što dovodi do prepuštanja i izražavanja samog sebe u potpunosti. Ali ako ova bezazlena igra zaglibi u dijalog roditelj/dijete, cijeli smisao je promašen. Kad je ovaj cilj promašen neminovno je da će doći do sukoba i potiskivanja emocija.
Upravljanje s emocijama je izuzetno bitno. Najbolji način za to naučiti dolazi iz iskustva kvalitetnog emocionalnog odnosa. Budući da svaka vanjska manifestacija potiče povezivanje s onom unutrašnjom na svakom elementu života, tako je i s emocionalnim odnosom. Vanjske manifestacije su potrebne da bi se proces iznutra dovršio. One dolaze kao potvrda, diploma onoga što jesmo ili nismo usavršili. Ali bitno je u to iskustvo za potencijalni rast unijeti sebe.
Najbolji lijek za sve skupa jest preuzeti odgovornost u potpunosti za svoj život te prestati okrivljavati druge za njega i ono što se osjeća te se prestati sažalijevati i naučiti suosjećati sa drugima.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
1012
OD 14.01.2018.PUTA