Živio jednom siromašan seljak, koji je od rana do kasna težačio u polju, a navečer bi umoran i iscrpljen dolazio kući, tek da nešto malo pojede, i svali se u postelju. No jedne večeri bio je tako iznuren, da nije mogao zaspati. Očajan, stade se moliti Bogu.

“Bože, daj mi samo malo novaca. Samo toliko, da se ne mučim po cio dan za bijednu nadnicu,” molio se seljak.

I dok se tako molio, pogled mu pade na malenu novčarku, koja je ležala na podu kraj postelje. Istoga časa čuo je nebeski glas:

“Uzmi ovu novčarku kao dar od Boga. U njoj ćeš naći jedan jedini novčić. Onoga časa kad ga izvadiš, u novčarci će se stvoriti još jedan. Kad i njega izvadiš, dogodit će se isto. Ali nipošto ne smiješ trošiti novac, prije nego što novčarku ne baciš u rijeku. Ako tako ne učiniš, novčarka će se pretvoriti u ribu, a novčići u peraje.”

Seljak se silno obradovao. Cijele noći i cio naredni dan on je novčić po novčić vadio iz novčarke. Do naredne večeri, bio je skupio cijelu vreću novčića. Istovremeno je ostao bez kruha, jer nije htio prestati sa skupljanjem novčića, odnosno, nije htio baciti novčarku u rijeku, da bi mogao načeti skupljeno blago.

“Skupit ću još samo jednu vreću, i onda ću početi trošiti,” mislio je.

Toga dana je zamolio kruha od susjeda, a sljedećega je krenuo prositi od kuće do kuće. Nije htio prekinuti skupljanje novčića.

“Zašto bih prekinuo skupljanje, kad mogu namaknuti još jednu vreću,” reče sebi.

Vrijeme je prolazilo, a seljak je stalno vadio novčiće iz novčarke. Kad je ogladnio, krenuo bi prositi. Onda bi se znao uputiti s novčarkom na rijeku, da je baci i počne trošiti od skupljena novca, ali se svaki puta predomišljao, za ljubav još jedne, navodno posljednje, vreće novca.

On je tako do kraja života skupljao novčiće, koje nije htio trošiti.

Umro je kao silno bogat čovjek, okružen vrećama novca, dok je hranu prosio od drugih.

(Izraelska priča, prevela V.K.)