''Najdraža lukovice, kako znaš da je proljeće?

Prije godinu dana donio sam te u svoju sobu i stavio na policu, u sjenu jedne knjige....

Ništa nisam s tobom činio, baš ništa.

Samo sam čekao.

Možda na onaj trenutak kad ćeš mi prijati...

Stajala si tu čitavu jednu godinu.

A sada evo počinješ klijati.

Nisi vidjela sunca.

Nisi dobila vodu, ništa osim moga ljubaznog pogleda.

Sada, odjednom, klijaš da mi kažeš:

''Proljeće je!''

Tko je to upisao u tvoje srce?

Hoću zahvaliti Nevidljivomu koji te je tako programirao, koji je dao da tako intenzivno živiš u potpunoj tišini?

Čudo!

Možemo ovo znanstveno analizirati do u pojedinosti, ali čudo time neće biti uklonjeno iz svijeta, isto kao ni poruka koju mi donosiš:

''Proljeće je!''

Phil Bosmans