''Često bih se zamislio nad srcem, koje pruža utočiste svima što dolaze iz pustinje u njegovo svetište, a za dvoličnog ostaje zaboravljeno i zapečaćeno.

Jednog dana, dok smo odmarali s Njim u vrtu narova, rekoh mu:

"Učitelju, ti praštaš i utjehu pružaš griješniku i svima slabima i kolebljivima, samo ne licemjeru."

A On reče:

"Dobro si odabrao riječi svoje kada si nazvao griješnike slabima i kolebljivima.

Ja im praštam slabost njihovu tjelesnu i kolebljivost duha. Jer, slabosti ove na njih svališe njihovi preci ili pohlepa susjeda njihovih.

Ali, dvoličnog ne trpim, jer on rukom svojom namiče jaram bezazlenom i popustljivom.

Slabići, koje nazivaš grešnicima, kao ptići su bez perja što ispadaju iz gnijezda.

Licemjer je strvinar što čeka na litici smrt plijena svog.

Slabići su ljudi izgubljeni u pustinji.

Ali, licemjer nije izgubljen.

On poznaje put, a ipak ne smije između pijeska i vjetra."

Kahlil Gibran - "Licemjer"