SLIKE, KNJIGE, KAZALišTE I KINO

Psiha ima svoju vlastitu ekonomiju. Ona se u svom prikazivanju
jednostavnih psihičkih procesa rado služi već uobličenim sadržajima, naročito tzv. poučnim doživljajima. Mi znamo kako san često upamti kakav važan dio nekog novinskog članka ili kako ponavlja rečenicu koju smo čuli na nekom predavanju. To može biti i citat na listiću kalendara
ili kakva primjedba iz nekog razgovora što smo ga slušali. Naročito je često u snu pred nama neka knjiga, ili nam je netko knjigu poslao; san je spomenuo, ili smo sami u snu na posve neuobičajenom mjestu našli neki svezak na koji već odavna nismo mislili. U toj je knjizi veoma često 
sadrzan kakav motlv, u romanu neki tok radnje koji je sličan toku psihičke situacije u kojoj se snivač upravo nalazi. Ako i sami imamo tu  knjigu, dobro bismo učinili ako bismo  je u zbilji uzeli u ruke i ponovo je pročitali. Možda »će nam nešto reći« ili će reći nešto o nama. Kakvim se mislima bavio neki snivač poslije susreta s nekom mladom djevojkom,
koji ga se u zbilji nije naročito dojmio, odaje nam njegov san: on je u knjižari, u nekoj nepoznatoj ulici, kupio Manzonijev roman »Zaručnici« U snivaču je vladalo »doba zaruka« u koje je zapao u svojoj psihi.

U snima se često susrećemo s naslovima knjiga. To su ponajviše knjige sa zamamnim, često čak i sladunjavim formulacij ama. San uzima te naslove vjerojatno iz knjižarskog izloga pred kojim smo se jučer zaustavili. Cesto smo zapanjeni time š to smo upamtili neki naslov kojim zaista nismo htjeli opteretiti svoje pamćenj e. Taj naslov, međutim, znači koncentrat nekog određenog treputka doživljaja kojega
značenja nismo svjesni. Od takvih bi se naslova mogao sastaviti lije popopis, alfbi se mogla urediti i velika knjižnica snova od djela što ih je snivač preuzeo iz svoga mladenačkog doba, što ih je kupio, dobio od znanaca ili otkrio. među svojim stvarima. Između korica tih knjiga krije se čudna mješavina: kakvo napola zapamćeno, možda u školi prodiskutirano pjesničko djelo protkana vlastitom historijom.
Naslove knjiga i knjige s kojima se susrećemo u snu bi trebalo čitati kao neki sud o nečemu što se zbiva koliko to bilo dopadljivo, sentimentalno ili naucno suhoparno. Svaki student više matematike, koji je nabavio knjigu o teoriji skupina, morao je u razgovoru o svom snu priznati da se bavio nekom posve drukčijom teorijom skupina: on se zaručio, zadržao potajice svoju prijašnju prijateljicu i još se, povrh svega, zaljubio u neku prilično nesolidnu ženu. Sve je to, dakako, bilo za njega nešto više od matematičkog problema! Neki je čuveni učenj ak u snu bio prisiljen da
potraži časopis pod naslovom »Znanje i život« koji sada i dalje izlazi pod nekim drugim imenom, da bi svaki dan iz njega pročitao po jedan odlomak, mada to nisu bili članci iz područja toga časopisa. Staviše, njegovo je unutrašnje vrijeme zahtijevalo da se on, koji je dotad precjenjivao »znanje«, sada pozabavi i »životom« i da oboje spoji u jedno.

Neki je mladi čovjek našao u biblioteci spis o odvodnjavanju područja u R., svoga rodnog mjesta. Takav spis nije postojao. Snivaču je, naime, bilo nužno potrebno odvodnjavanje njegove psihe; on je zaista morao izići iz rodne vode nesvjesnog.

San često izmišlja fantastične naslove. Fantaziju o vlastitom životu valja razmrsiti i njezino osnovno mišljenje privesti svijesti. Posve je jasno da se vrlo često pojavi u snu poneka knjiga prema kojoj snivač, usprkos najnapornijem razmišljanju, ne može otkriti nikakva odnosa. U takvom
slučaju ne preostaje mu niš ta drugo nego da jednom ustanovi kako u svojoj nutrini posjeduje nešto prema čemu  svjesno nije ni u kakvu odnosu. Domišljaji će malo-pomalo ipak objasniti ili će se iz snova toga istog doba razabrati koje značenje pripada toj knjizi.

Nerijetko se čuje kako je netko u knjizi našao novčanice. Dogodi li se to u vezi s nekom naučnom knjigom koju bi student imao »preorati«, tada je tumačenje jasno: tvrdoglavac biva poučen da se tu krije neka vrijednost.

U snima o knjigama značajno je kome knjiga pripada, kako smo do nje došli.  Katkad je važna i boja uveza knjige. Ima ljudi koji zlatom otisnutim naslovom, bez obzira na to je li on moderan ili nije, moraju biti upozoreni na vrijednost životnog sadržaja što ga knjiga nagovješćuje.

Priroda i duh čine se nesvjesnom velesilama života. Knjiga se osobito često pojavljuje kao posuda duha. Ponegdje je ona prastara, velika, pisana izrazajnirn pismom: to je knjiga samog života.

Snivači se u snima često bave fotografijama i fotografiranjem. Smisao tih snova je jasan ako se sjetimo da se slika snima, zadrži i kasnije dugo posjeduje. Tko u snu fotografira, tome je očito potrebna jasna slika nekog čovjeka ili neke situacije. Prema njima on okreće svoj objektiv.

Neka je snivačica za dana htjela snimiti sliku svog znanca. Ali njegov je lik, začudo, uvijek postajao taman kad god bi u nj uperila svoj aparat. Tako ne može nastati slika; ne ispitujući razlog i uzročnika toga potarnnjivanja, snivačica se vratila u kuću svoje mladosti noseći u rukama neku spravu iz doba svoga djetinjstva. Snivaču se, osim toga u
snu može pokazati slika njega samoga koja se njemu nikako ne sviđa. »Tako, dakle, izgledam?« pitat će se snivač.  Je li za to krivac samo unutrašnji fotograf?

Neka starija dama, koja nikad nije htjela priznati svu ozbiljnost života i koja je euforički promatrala važne događaje, ispričala je da je u snu često plakala. To je, posve jasno, neka kompenzacija. Ali joj je netko jednom prilikom utisnuo u ruke album fotografija, i ona je u njemu našla sebe ostarjelu, bolesnu, u staromodnoj haljini, ukrašenoj cvjetićima: U taj je čas ušla njezina kći i zabranila joj da dalje prehstava album. Ali ona je ipak nastavila da ga prelistava, i odjednom je vidjela sebe kao staru ženu, iz čije su mrtvačke lubanje buljile u nju njezine vlastite oči u smrtnom očaju.

Ovdje se mimogred moramo sjetiti simbola ogledala. Vjerojatno je već svatko sa zaprepaštenjem i u isto vrijeme s ispitivačkom napetošću gledao u ogledalu samome sebi u oči. Svatko je tada pogledao sebe u najdubljem smislu te riječi, i vidio sebe kako stoji sebi sučelice. Sni o ogledalu nisu tako česti, ali uvijek imaju ozbiljno značenje. Već se u ranoj kulturnoj historiji tvrdilo da su sni o ogledalu povezani s nesrećom i smrću. Do toga se tumačenja vjerojatno došlo stoga što je nešto naše vani, što smo mi sami u ogledalu izvan sebe. To pobuđuje primitivni osjećaj otmice duše. Ljudi koji se dugo gledaju u ogledalu osjećaju, opčarani, neku uzetost. Sni o ogledalu javljaju se prije individuacije tj. onda kad je potrebno pronalaženje puta natrag
prema sebi. Ali svatko ne može izdržati pogled na samoga sebe. Malo ih je koji se, kao Narcis u mitu, čine sebi u odrazu na vodi »izgubljenima«. Drugi se opet vraćaju samima sebi poslije tegobnog putovanja kad su, gledajući se u ogledalu, pred sobom zorno potvrdili svoju stvarnu egzistenciju.

Vratimo se k fotografiji: u snu možemo dobiti i sliku svojih prijatelja, ili bilo kojeg drugog čovjeka s kojim smo sudbinski povezani, da bismo tako postali svjesni njihova bića. Ono je, dakako, često mnogo drukčije nego što smo dotad mislili.

Pokatkad moramo pregledati albume fotografija. Tada treba da još jednom promotrimo ono što je prošlo, ali je ostalo sačuvano u sjećanju nesvjesnog. Čest nas. zapanjuje što sve nesvjesno posJeduje u svojoj zbirci sitnih slika, u kakvim sve situacijama vidimo sebe ili druge. Ponegdje su to obiteljski albumi sa zanimljivim, ali i sa smiješnim, starinskim slikama. Možda je u nama samima ostalo još nešto toga starinskog. Fotografije u snu mogu nas upoznati s nečim u nama o čemu prije toga nismo ništa znali.

U snu se iz ruke u ruku predaju najraznolikije fotografije da bi se o nečemu dobila "slika". Povezanost s aparatom i tehnikom ukazuje u punom smislu na nešto intelektualno. To je često i rukom slikani portret, a ne fotografija. Takav je portret trajniji od fotografije. 

Novovjeka je tehnika pronašla dobru usporedbu za proces prikazivanja slika u snu: kino i njegov fibn. Ne sjedimo li u kinematografu u mraku, dok pred nama teče zbivanje na svijetlom projekcionom zidu? Tvorac sna nije se odrekao toga pronalaska iz vanjskog svijeta i on vodi snivača u vlastiti kinematograf sna. Ono što će ondje snivaču biti prikazano povezano je često s poznatim, pravim filmovima, i to onda kad je koji dio njihova sadržaja tipičan za snivačev doživljaj. Ponetko će kao kontekst pružiti svom savjetodavcu sadržaj filma što ga je nedavno gledao i - odjednom postaje jasna njegova vlastita situacija. U samom. snu može se ponoviti koja scena pravog filma, ali je u njemu mnogo toga drukčije; tu se, naime, daje naš vlastiti film: Sni o filmu bave se uglavnom našim sjenama, animusom i  animom. Svoju posve neobičnu ulogu imaju reklamno naglašeni naslovi filmova u ljudi koji sami idu
rijetko. kad u kino. Od tih filmova oni, međutim, ne mogu pobjeći; nalaze 1h u novinama, na zidovima kuća i na stupovima za plakate; uznemiruje ih buka reklame u nesvjesnom.

Neki je snivač morao sam snimati film, ali nikad nije našao pravo mjesto na kojem bi postavio svoju aparaturu. Njemu je naprosto još nedostajalo stajalište s kojega bi dobro smm10 neku z1votnu zgodu i postao je svjestan.

I u filmu može snivač, sav začuđen, vidjeti sebe kako sudjeluje u glumi. Ali njegovo je sudjelovanje u predstavi bliže zbilji u snu o kazalištu. Kazalište i njegova osvijetljena pozornica u akciji vjerojatno je još tačnija parabola za situaciju sna. Divljenja vrijedna tehnika prenosi tu radnju na najživlji način u svjetlost svijesti. Već smo spomenuli kako su građenje sna i građenje drame ]edno drugome srodni. Upozorili smo i na to, da je snivač čas samo gledalac čas opet sudionik u igri, tj. da on sa svojim Ja surađuje u' onome što se u njemu zbiva. Svaki psihološki savjetodavac zna da snivač nerado sudjeluje u tome ozbiljnom poslu.

Tako je neki čovjek u svome snu pošao u kazalište da, kako Je rekao, »bude gledalac zanimljivog igrokaza«. Netko je preuzeo njegov ogrtač a njega samog gurnuo na pozornicu. Na to je jedan od glumaca položio ruku oko njegovih ramena - »kao da mi hoće prišapnuti početnu riječ moje uloge. Ja sam malko uzbuđeno protestirao : 'Ta ja uopće ne
sudjeluJem u predstavi kao glumac!'« Eto, to je važno: snivač, introvertirani učenjak, otklonio je da sudjeluje u važnim životnim pitanjima i nije htio glumiti na pozornici svoga vlastitog života ..

Tko sanja o kazalištu - to može biti i čuvstveno naglašenija opera - taj ispituje, kad je već objasnio dnevne okolnosti, kakva veza postoji između njega i programa predstave u njegovu unutrašnjem kazalištu. što se daje? Tko su glumci? I što oni iz prošlosti ili sadašnjosti iznose na svoju pozornicu? Nije li to, ako se pogleda u cjelini, prije tragedija negoli komedija?

Gdjekoji snivač i poneka snivačica zrelijih godina govore kako se u njihovu snu pojavio »plesač«, lik za koji ne znaju kako je tu upao. Ali će se možda ipak sjetiti da indijski bog šiva, bog života uopće, može poprimiti i lik mnogorukog plesača , i da ga Indijci u tom obliku duboko
poštuju. Možda će se sjetiti fraze o plesu života, plesača koji nastupa kad je čovjek blizu strašnoj svjesnosti života, kad upadne u život koji kruži oko nel<ag nevidljivog središta. San o plesaču je važan san pun značenja. U njemu će čovjek shvatiti neku osnovnu funkciju života.

To, dakako, mora biti jednostavno »plesač«, a ne bilo koji plesni partner naše usnivene plesne priredbe. Ovaj posljednji bio je samo unutrašnja suprotno-spolna strana, ako baš nije potrebno da se pitanje sna riješi na strani objekta.

Plesaču je vrlo blizak lik harlekina, bajaca. On o tjelovljuje u svom crno-bijelom kostimu s rompskim četvorinama neprestanu mijenu svijetlog i tamnog. Oko njega je, prema stečenom iskustvu, uvijek i radost i tuga. Bajaco je onaj koji se smije, ali bi se u isti mah i rasplakao; to je intenzivnost života protkana mrakom umiranja, sviješću o smrti.

ERNST AEPPLI

S NJEMACKOG PREVEO DRAGO PERKOVIĆ