Uživam u prizemnosti

Tek sam ovog časa osvijestila da u šumi nisam bila već nekoliko mjeseci – a pod nosom mi je! Proljeće i ljeto su mi prošli u – acijama;  fiskalizacija, legalizacija, EUnizacija… Da poludiš od propisa i papirologije, polomiš noge od skupljanja raznoraznih dokumenata dok ti mozak ne uzavri od memoriranja i špekulacija.

A sve je tako jednostavno; sve je u dodiru, sve je u ljepoti svakodnevnog i običnog.

Jutros nakon proloma oblaka, procjenjujem štetu u voćnjaku i vrtu. Podignem breskvu koju je vjetar bacio na tlo. A ona baršunasta na dodir! Dodirnem još nezrelu krušku na niskoj voćki, a ona glatka i ugodno hladna na dodir! Posegnem za grozdom u brajdi, a on mi smoči dlanove kapljicama noćašnje kiše! Podignem rukom povaljani žbun metvice, a on me obavi svojim mirisom i ostavi ga na dlanovima! Moje pseto Bukica dojuri za mnom i ja je pomilujem po vlažnoj dlaci, bez gađenja joj prstom odstranim krmelj iz oka, pa obrišem dlanove vlatima rosne trave. I uživam u tjelesnosti tih radnji o kojima rijetko razmišljam.

A onda  dojuri susjed na motoru i viče mi s ceste:  „Pa gdje si ti u subotu i nedjelju? Što nisi čula da te zovem?“ I pruža mi preko plota plastičnu kutiju punu vrganja. On ih strastveno bere ali ih uopće ne jede nego dijeli unaokolo. Savršen susjed nema što.

Pogledam te smeđe šeširiće na zdepastim vrganjskim tijelima onako nabacanima u kutiju; i sine mi  ono iz prve rečenice ovog posta: u šumi već odavno nisam bila! Tog sam se trenutka unormalila, ponovno sam bila ja, ovdje i sada, ponovno u kontroli vlastitog vremena i života. Šuma! ŠUMA!

Zajedno smo ušli u gustu grabovu šumu, moji psi i ja. I lutali po mekim sagovima uvelog lišća  i trulih grančica među stablima, oni njuškajući tragove, a ja tražeći vrganje i sunčanice. Nije danas neki poseban dan za šetnju prirodom; prilično je sivo, vlažno i nekako neugledno. Ali ja uživam u toj prizemnosti običnog dana.

Oh, živote, lijepi li si već samo time što jesi!