Zapravo, nikad nisam mislila da ću prestati ići u Crkvu nedjeljom. Danas mogu shvatiti potrebu za tim misnim slavljem, za propovijedi koja se može čuti, kao i za ispovijed.

Pa moj um, koji malo previše analizira u posljednje vrijeme, došao je do sljedećeg zaključka (nisam još sigurna trebam li vjerovati svemu što um misli? Možda da otvorim oči umjesto? xD Nisam sigurna...)

No, da nastavim..ispovijed je oblik oprosta. Dođete ondje, kažete svećeniku sve što vam je na duši, neki ljudi nose molitvenik sa sobom, preispituju svoju savjest, razmišljaju gdje su pogriješili u nauku koji im daje Crkva i govore to svećeniku. Nakon toga, on im oprašta njihove grijehe. Izlazimo iz ispovjedaonice s lakom dušom. Osjećamo se bolje. Mislim da je to čin kojim zapravo opraštamo sami sebi stvari koje smo rekli na glas i tek tada ih zapravo možemo otpustiti.

Jer, realno..ne treba nam onaj gore da nam broji grijehe..on je tu s nama svaki dan, gleda nas..vidi što griješimo, kao što su anđeli isto tako s nama. Svoje misli ne možemo baš nigdje sakriti. Oprašta nam (tako kaže Biblija), ali ono još važnije je oprostiti samom sebi. Pa ako On to sve vidi i zna i oprašta nam, zašto i dalje idemo k svećeniku?

Nasmijala sam se na sljedeću pomisao: možda je to jedan od načina na koji svećenik saznaje kakvi smo zaista? I tko smo uistinu mi ljudi, pa mu to između ostalog daje nadahnuće za sljedeću propovijed. Nije se dogodilo jednom da sam se ispovijedala, a na sljedećoj misi čula s oltara lekciju...

I što je promijenila smrt svećenika? To da mislim da bih sada ponovno mogla krenuti u Crkvu..ali više radi poruka iz Biblije (nemam je baš vremena čitati) ili bilo koju drugu knjigu.

Primijetila sam da je moj ego prilično lojalan. Ne mogu više izdati svećenika koji mi je bio drag i koji je bio obiteljski prijatelj. Sada..mogu krenuti dalje. Nema baš smisla, no meni je smisleno.

U svoj toj priči, dođoh do zaključka da je najvažnije sebi oprostiti.