No, danas...sada tako mora biti. I nikako drugačije. Neke promjene kao što je ova trenutna u mom životu nije nimalo ugodna. Srce se kida u komadiće, svaki dio kao da bježi na svoju stranu. Kao kad žvakaću rastežete pa pukne i onda se opet poveže..i tako unedogled svaki dan. Iznova i iznova. 

Sve to um promatra i ne sviđa mu se. Ali zna da mora prihvatiti i da je došlo to vrijeme. I sada mora izvući svu psihičku snagu i stvoriti obrambeni čvrst mehanizam samo da zadrži komadiće srca u nekoj blizini i da ono ne pukne u cijelosti. Sada dolazi vrijeme građenja zidova i istovremeno otvaranje samoj sebi.

Amigdala? Radije bi kamen između dvije polutke mozga. Ne bi bilo ovako teško. 

No, lekcija je stigla. Ne drži ništa čvrsto u svojim rukama, jer iscurit će kao pijesak kroz prste. Ne živi u onome što ne postoji i ne budi tamo gdje ti nije mjesto. 

A meni, čini se, nije bilo ovdje mjesto. Već neko vrijeme. Vrijeme je da pustim. Da svom snagom pustim i otkačim se od tog vrtuljka. 

I gdje ću odskočiti? Hoću li se kao mačka dočekati na noge? Spremno i okretno?

Kako god bilo, nešto...nešto u meni mi daje snagu. Ne znam što, ali dobar je osjećaj imati to nešto premda ne znaš to definirati. Kad je teško, bol i tugu pretvori u nešto prekrasno.

I tako će i biti. Svu svoju energiju sada ću transformirati u nešto drugo. U nešto lijepo za mene.

Ne zaboravite se voljeti, nikad ne izgubite sebe u procesu. Nikad! Jer..boljet će Vas..kao što mene boli sada što nemam sebe. 

Velike promjene...imaju moć da Vas transformiraju u nešto bolje, sretnije ili da Vas unište. Vi ste ti koji ipak tu promjenu možete iskontrolirati u Vašu korist. 

Dan po dan, mjesec po mjesec...što je zapisano doći će. Prazna runa. Božja volja. 

Čitamo se drugi puta, kada pronađem put k sebi, kad se srce više ne bude sastajalo i rastajalo od samog sebe. Kad sve bude pa ako ništa drugo, pa barem u miru. 

I ...sve, sve je s razlogom. Apsolutno sve. I ono što ti dolazi, prihvati. Prihvati otvorenog srca.