U kaštelanovim odajama grof bjesni.

„Dao sam ti svu slobodu, između ostalog da brineš o domaćinstvu, a sad čujem da loše stojimo sa zalihama hrane!! Što se to dešava? Zar mi donosiš izvješća kako je u kuriji sve u redu? Davno sam dočuo nešto o tebi, nešto u što ni sam ne vjerujem, ali sad se bojim da u tome ima istine. Navodno me potkradaš i tamo negdje daleko gradiš svoje dvore. Neka, ne bi me smetalo kada zbog toga ovdje ne bi vladala nestašica. Zaboravit ću na sve to, no želim da ovdje sve funkcionira kako treba. Razumiješ?“

Kaštelan, navikao na grofov bijes u dugogodišnjem službovanju, iako zaskočen istinitom činjenicom, znao je kako se s njim ophoditi. Nije ga se bojao, uvijek bi mu rekao što misli, takav je među njima vladao dogovor. Imao je načina da obuzda raskalašenog grofa, zbog čega ga je ovaj cijenio i dao mu odriješene ruke gotovo za sve.

„Gospodaru malo manje orgija pa će bit više hrane i drugih blagodati, to vam stalno govorim.“

Ionako razjaren, nenaspavan, sad još pogođen viješću o parnici počne nekontrolirano vikati.

„Ti se meni usuđuješ govoriti što bih ja trebao raditi ili ne?! Bijedniče! Znaš li ti gdje bi bio da te nisam uzeo u službu?“

„Ne znam“, počne kaštelan, „ali se pitam tko bi vam tako vjerno služio sve ove godine pljačkajući narod za vas. Ne bjesnite, valjda vam je jasno da u meni imate ključnu osobu u novoj parnici “

Grofa ove riječi zabole i poraze, ali ga istinitost izrečenog kao i neizvjesnost dolazećih zbivanja umire, pa izjavi pomirljivijim tonom.

„Idi s ljudima u nabavu hrane kako god znaš, i potrudi se da se popravi ova situacija koju nisam ni slutio.“

„Gospodaru nije to više tako jednostavno. Vaši posjedi su u toliko jadnom stanju, da seljaci jedva prehranjuju sebe, nema im se bogzna što ni uzeti. Nameti su preveliki. Razmislite o tome.“

Grof na ove riječi opet u trenu sasvim izgubi kontrolu, te stade lupati šakama po stolu.

„ Prekini!! Zar ćeš ti ili tko drugi odlučivati o tome što bi ja trebao napraviti?! Sve ću ih povješati kao što su to učinili turci onomad s Pavlinima u Vugrovcu. Sve!!“

„Tek tada ćete ostati i bez ovoga što sad imate“, mirno odgovori kaštelan.

„A što je sa Dedićima? Tamo ima svega u izobilju. Što je sa Gračanima? Pa ako treba možeš se zaletjeti i u Turopolje... snađi se!“

„Želim da znate da to više nije tako jednostavno. Turopolje je potpuno svoje. A Dedići i Gračani su posjedi Gradeca. Doveli su plaćene vojnike da ih čuvaju od naše pljačke. Bojim se da ćete stradati zbog one parnice ako se malo ne obuzdate.“

Kaštelan je bio hladan i proračunat, dok je lakomisleni grof sve više padao u destruktivnost razoren dugogodišnjim raskalašenim životom. Kaštelan mirno dalje nastavi:

„Optužujete me za potkradanje, a moje opomene da se malo obuzdate i smanjite rastrošnost, ne slušate. Dali ste mi slobodne ruke jer ne želite nikakvih briga osim lagodnog života, sjetite se od kada je tako? Od vaše prve nevolje u koju ste upali nepromišljeno...

Od kad ste prije dvadeset godina svoju suprugu zatvorili u toranj i nemilosrdno ju tukli i izgladnjivali jer vam nesretnica nije dala nasljednika. Bezuspješno sam vas savjetovao da to nije ispravno i kako ćete zažaliti zbog toga. Sjetite se tko vas je savjetovao za to što ste joj učinili? Jedan od njih sada je vaš gost! Da se njen otac nije umiješao zaštitivši ju na način da vas je lišio njenog nasljedstva, možda bi ju bili i lišili života. Od tada ste se potpuno prepustili mom vodstvu. Nikad niste imali pritužbe na mene, al' opet, kao da ipak volite više slušate druge nego mene. Vaši kmetovi su iscijeđeni, a susjedna su sela itekako na oprezu od pljački. Nemate vlast nad njima kao ni vaši crnomantijaši koji vas savjetuju. Sad vičete, optužujete, prijetite! ... Ali dobro, pokušat ću smisliti nešto. Neće mi biti prvi put!“

Nakon kaštelanovih strogih riječi i podsjećanja na nemile događaje, ovo „smislit ću nešto“ umiri ga. Uvijek se oslanjao na njega s obzirom da je bio previše lakomislen i komotan. Uostalom, on mu je pribavljao sve potrebno, pa bilo to i na pošten ili nepošten način. Poražen na kraju promuca:

„Dobro, i ne zaboravi, neka se nađe i nekoliko dobrih „pečenki“, kanonik je tu.“

„E moj grofe zaboravite to „nekoliko“, ja svoju glavu ne želim više nositi u torbi, možete me i otpustiti. Seljaci čuvaju svoje žene i djevojke više nego svoje blago i usjeve.“

Kaštelan na to okrene leđa grofu uperivši pogled negdje kroz prozor.