Malo sam se odmaknula pa promatram. Ne sviđa mi se što vidim. Ljudi se otuđili. Niko da bi zucnuo. Postavljaju se copi tekstovi, tu i tam neki komentar, rijetki orginal tekstovi .. i... tišina... pustoš ... kao da je prošao cunami.

Pitam se gdje je ta silna ljubav, pripadnost  ovom našem mjestu druženja?. Zar su ljudi izgubili pojam riječi, šala, zabava. Ostaje samo ozbiljnost, ukočenost i šutnja.

Boje li se ljudi da ne ispadnu smiješni ako zucnu, ili da će im netko skinuti masku? Pa svi smo samo ljudi.Ne žele se upuštati u razgovor, jer se osječaju sigurniji u šutnji. Prije bih rekla da  je nastupila nezainteresiranost. A to nije dobro. Danas nezainteresiranost ovde, sutra negdje drugdje za nešto drugo što će biti možda bitnije od našeg druženja. I što će na kraju ostati od ljudi? Mislim opčenito u životu, ne samo ovde ... Zombiji. Ponekad mi se ćini da smo na dobrom putu prema tome.

Ili?

Ili ljudi pomno biraju sa kim će se družiti. Poštujem odabir, ništa se nikome nemože ni nesmije nametati. U tom slučaju pitam se što rade tu.

No svakome na njegovu volju. Tko god šuti očito smatra  da je tako najbolje, najpametnije, neka mu je sa srećom.

Ipak me čudi toliko pričanje o ljubavi, voljenju nečega, jer i druženje je ljubav.

Zar nije tako?

Hmmmm ....