"oblaćno u daljini grmi,još jedan kišovit dan", kaže srce na chatu...

vanessa u komentarima nostalgično priča o svojoj životnoj ljubavi, za kojom tuga ne prestaje...

Gledam malo kad se budite (5:44), neki ranije, neki nešto kasnije...

Ja obično u to vrijeme nemirno pokušavam zaspati...

Sve me to navodi na prebiranja po mojem proteklom vremenu...

Čini se da nas kiša sve čini pomalo nostalgičnima...

Pokrenuli smo magicus 2008 g.,s velikim veseljem i entuzijazmom smo ga kreirali i uređivali, veselili se svakom novom članu i svakom zanimljivom i kvalitetnom tekstu, a onda je moj život krenu strelovito nekim novim putevima...

Potpisala sam ugovor koji mi je
omogućavao da riješim neke
egzistencijalne stvari...

Tri mjeseca sam odgađala odlazak u Budimpeštu, samo da možemo pripremiti prvu KONVENCIJU magicusa...

Odmah nakon konvencije sam otputovala, koferi su mi već bili spakirani...

Ni slutila nisam u šta se upuštam...

Počeo je moj život noćne sove...

Budne noći i nemirni i isprekidani dnevni snovi su odmah počeli uzimati svoj danak...

Prva tri mjeseca su mi bila tako stresna, da mi je očni tlak toliko podivljao, da sam se uplašila, a da uopće nisam shvaćala što mi se događa...

Dolazak na prvi kraći odmor sam prvo obišla liječnike...

I moj obiteljski liječnik i okulista su mi održali bukvicu no, nisam imala izbora, ako sam željela riješiti osnovnu egzistenciju...

Nakon pet dugih godina takvog ubitačnog ritma, ceh sam platila, zbog komplikacija, urgentnom operacijom jednog oka i velikim oštećenjima na drugom oku...

O drugim tegobama neću (Lupus erithematodes), ovo je samo mala kronika magicus vremena...

U tom nemogućem ritmu sam davala sve od sebe da ne zapustim magicus...

S tugom sam gledala kako ga neki ljudi olako žele porušiti, zgaziti, uništiti...

Znala sam da nitko ne može pratiti moj entuzijazam, ali sam ipak i dalje, s jednakim entuzijazmom i ljubavlju nastojala održati život na portalu...

Nakon operacije sam još pola godine vozila tu luđačku trku s vremenom, a onda sam, nakon dugih 5,5 godina, stala...

Odmarala sam se pola godine i onda ponovo potpisala sličan ugovor, ovdje, doma...

Sada, nakon 7 mjeseci opet stajem...

Od stresa su mi prestali nokti rasti...

Zadnja 2 mjeseca ih uopće ne trebam rezati, toliko su se istanjili, listaju se i otpadaju u listićima, toliko malo rastu, a ono malo što i izrastu, odmah se okrhaju da trebam samo rašpicu (Lupusima prvo stradaju koža, kosa i nokti)...

Sad sam opet stala...

Ne pišem jadikovku, samo opisujem pozadinu magicusa...

Ne znam jeste li u mojim uredničkim koracima osjetili posrtanja u spomenutom proteklom vremenu, ali jedno vrijeme sam hodala čak i sa štapom ( i to Lupus radi ljudima koje dohvati)...

Artralgije mi ponekad tako ukoče šake da mi je ogroman napor napisati bilo što, a ipak još sam tu i još s jednakom ljubavlju čitam vaše tekstove, uređujem nespretnosti, vodim početnike na portalu kroz početnička nesnalaženja...

Umorna sam, no, ne dajte da vam moj trenutak slabosti pokvari ovaj dan...

Ovaj dan je samo danas, nikada ga prije nije bbilo i nikada se više neće ponoviti...!