RAZMIŠLJANJA
Emocije su svakim danom sve snažnije a argumentacija i kritičnost postaju predmetom prave propagandne “artiljerijske” pripreme koja je krenula na ovom prostoru. Postoje ovi i oni. Ne postojimo mi. Postoje uvjerljivost, parcijalni interesi, osobne ambicije, nejasna obećanja, perspektive i potencijali ali postoje i bojazni i dileme posebno vezano uz nejasnoće za koje se s iskustvenog vidika pretpostavlja da su još skrivene i neprepoznatljive.
Trebalo bi čuti i razmotriti raznovrsna razmišljanja u želji i neophodnosti da sinergija različitosti dovede do zajednički prihvatljivog rješenja na dobro ako ne svih onda najveće većine. Ali se to još ne dešava. Možda nedostaje nešto vremena.
Kupujete li najjednostavniji namještaj za stan proces razmišljanja i evaluiranja trajat ce bar mjesec dana. I imat ćete veća prava na tu odluku (uzevši čak u obzir i stav supruge!).
Sutra ćemo odlučivati o sudbini budućih generacija na ovom prostoru a odluku o tome što ćemo zaokružiti donosimo u roku od 20 dana i s blago rečeno upitnom argumentacijom koja je primjerenija aktivnosti fokusirane i koordinirane propagandne mašinerije nego relevantnog i u zajednički interesa argumentiranog pristupa.
Kao da na brzinu treba odraditi posao za gazdu i prodati proizvod.
Ne muči me pritom sir i vrhnje, rakija i plodored krastavaca na obiteljskom imanju. Koliko god oni važni bili nekome oni su u ovom trenutku samo vrlo periferna stvar bačena kao kost oko koje se glođemo (vidi priloženi tekst oko važnih i nevažnih stvari kao stvar zamagljivanja pojmova).
Bitno je to da odlazimo na putovanje na veliki brod jedva u podgaćama (vjerojatno i s rupom negdje na njima) doslovce goli i bosi kako u doslovnom ali još posebno u prenesenom smislu.
Ukrcavamo se u treće potpalublje niže podmorje, odmah do motora o kojim putnicima komandni most jedva da ima i pojma i koji se prostor u slučaju opasnosti automatski zatvara željeznim rešetkama (imate li kakvih asocijacija?).
Ili, drugačije, nesposobni da svojim znanjem i snagom riješimo svoje probleme, jer radi osobnih probitaka zapravo nema volje i želje za tim, kao i prije u prošlosti predajemo prava upravljanja nadzorniku za kojeg se nadamo da će nas postaviti u red.
Istovremeno otvaramo širom i još onaj mali preostali dio svoje kuće (jer drugo nemamo) na raspolaganje drugima koji će je uređivati po svom nahođenju i pod svojim uvjetima i u svom vlasništvu jer za to sredstava imaju za razliku od nas.
Volio bih da uđemo na taj brod barem dostojno obučeni i odjeveni, možda čak i s kovčegom i da nas kao identitet stvarno mogu prepoznavati ostali putnici a posebno komandni most (ne samo formalno deklarativno i evidencijski), bez obzira na našu visinu (vidi poglavlje o kulturi i znanju koje se zatomljuju).
Eto, samo to. A to u ovom trenutku nije slučaj. I molim da me u to ne uvjeravate.
Kako sam preživio neka vremenska razdoblja sjećam se uživo (a ne iz povijesnih dokumenata ili čitanki) da su me jednom uvjeravali kako je socijalizam vječnost i na najvišu dobrobit radnih ljudi, građana i svih naroda uključivo i “poštenu inteligenciju”.
Mnogi se danas žale na to vrijeme iako se sjećam barem nekih kategorija koje su (po mojoj paušalnoj procjeni relativno jednakopravnije živjele nego ostali) pored naravno političkih uglednika bilo je tu obrtnika, odvjetnika, liječnika, trgovaca, prijevoznika, gostioničara, sitnih samostalnih poduzetnika i nekih drugih.
Tada smo imali premalo robe ali dovoljno novca s kojim smo je mogli kupovati čak i van zemlje a režije smo redovito plaćali. Na stranici crne kronike bilo je prostora i za komercijalne oglase.
Prije nepunih dvadesetak godina gromoglasno su me uvjeravali da je čitava moja obitelj od stoljeća VII težila da se ta mora nadnacije i naddržave konačno završi i da konačno budemo sami na svome za vijeke vjekova amen. I to je imalo i težinu i perspektivu.
Prije razlaza čitava ex državna nadtvorevina je dugovala 20 milijardi nečega, po zadnjim procjenama (koje se jasno razlikuju ovisno o interpretaciji i skrivenim kosturima) samo ova država danas duguje negdje između 80-110 milijardi istoga a troškovi čitavog rata su procijenjeni na cca 11 milijardi toga nečega. Što se to desilo u međuvremenu?
Danas imamo robe koju slabo kupujemo i imamo režije sa čijim plaćanjem većina kasni a da ne govorimo o rasprodanoj/pokradenoj domovini i razorenom gospodarstvu. Svjedoci smo neizgrađenog identiteta, umrtvljene kulture i znanosti ogrezlim u frakcijskim borbama oko mizernog financijskog kolača s deklariranom vrijednošću mozga “od pola Eura” (vidi paragraf u prilogu) te egzodusu mladih stručnjaka .
Samo s našeg područja danas kriminalna djela obično ispunjavaju i do 3-4 pune stranice dnevnika .
Danas me uvjeravaju da smo ja i moja obitelj od stoljeća VII oduvijek željeli biti i bili i eto već i uostalom jesmo (bez obzira na taj formalizam od referenduma) dio jedne nove nadnacije i naddržave (odnosno njezin 1%tni dio). Isto tako zastrašuju (tako prenose mediji) tko neće glasovati ZA da će ostati bez bilo kakvog financiranja, i svašta još drugo.
Isto tako da su jedni “po rezultatima istraživanja” iz ruralne sredine, neobrazovani i konzervativni a ja dodajem vjerojatno i “nepoštena inteligencija”. Oni drugi su mladi, obrazovani, menadžeri i žive u gradovima. To je učinjeno jednostrano i na izrugujući način.
Pogledam li unazad jasnije mi je (a pratim i medije) da su uvijek bili prisutni neki “nepoznati viši” pa onda primarno osobni interesi pa zatim partikularni interesi onih koji su pokretali i mogli pokrenuti sve te procese (danas su to korporativni interesi vrlo često). Tako da su mi sve te priče o “općoj korisnosti”, “svijetloj budućnosti” i slične floskule malo dosadile.
Ja sam se uvijek osjećao i osjećam građaninom Europe i svijeta bez obzira gdje se nalazio. Moja obitelj je ostavila previše traga i u vremenu i u prostoru Europe, bez obzira na prošle državne konstelacije i sisteme, da to ne bi bilo tako. Prema tome Europa jest i moj dom ali volio bih da je način ovog tipa ulaska drugačiji.
Angažiranost naših medija izgradila mi je misao kako nas je Europa prilično mizerno, uvredljivo i omalovažavajuće tretirala u pristupnom procesu čak i podrazumijevajući veliku dozu “naše/moje/vaše/čije” krivnje u tome.
Njihov pogled na naše još relativno neoskrvnuto more, bogate šume i plodne izvore donekle ublažava njihov oštar pogled i iskušava strpljivost, ali tko smo mi da o tome stvarno odlučujemo?
Evo uspio sam održati obećanje, nisam spomenuo niti Davida Icke-a i teoriju urote, niti Codex alimentarius niti iskustva življa koje već živi u Europi kao što je Slovenija ili Mađarska, manipulaciju informacijama i medijima, subliminalne poruke.
Strancima je preostalo samo da pokupuju i zatvore našu obalu (more je već ionako njihovih ribarica more), zemljišta šume i vode: da nas podijele po regijama i da se izgubimo kao mala južna nerazvijena provincija; radeći kao službenici njihovih tvrtki, kupujući njihove proizvode, koristeći njihove kredite; raseljenih tražitelja posla ili nosača golf palica našim elitnim gostima; povijesna epizoda ili optimistički; s minimalističkim individualnim enklavama s glazbom, folklorom, sirom i vrhnjem za prolaznike namjernike.
Doduše i onih naših stotinjak pojedinaca moći će možda jednostavnije kupovati nekretnine po Europama nego što su ih ionako dosad, a školovanje vani će koštati isto kao što i danas stoji. Posao ćemo dobivati na sličan način. Da, i u redu na granici nećemo stajati u redu za drugograđane.
Da li je to uistinu tako ili se možda varam? Stvarno nisam dovoljno pametan i ispričavam se ako sam nekog zamorio svojim razmišljanjima.
Međutim, koristim priliku da vam predstavim neke teze uglednog teoretičara i praktičara iz domene politike, jezikoslovlja i medijskog utjecaja na sredine. Noam Chomsky.
Pročitajte njegovih deset teza (nažalost nije naveden izvor iz koje je to njegove knjige ili teksta izvučeno ali uvjeren sam da je korektno prenešeno) te malo razmislite sljedeći put kad počnete čitati članke, gledati televiziju slušati radio ili putovati po bespućima interneta.
To je sve.
IL
neinformiranost vas ne bi smjela amnestirati
Deset upozorenja Noama Chomskog
Budite oprezni! Strategija manipulacije ljudima putem masovnih medija
1. KORIŠTENJE NEVAŽNOG
Pažnju javnosti treba preusmjeriti s važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija kako ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovne spoznaje o razumijevanju svijeta.
2) STVARANJE PROBLEMA
Ova metoda naziva se “problem-reakcija-rješenje” treba stvoriti problem kako bi dio javnosti reagirao na njega. Na primjer; izazvati i prenositi nasilje s namjerom da javnost lakše prihvati ograničenje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.
3) LOŠE SE DAJE NA ČAJNU ŽLIČICU
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno “ na žličicu” mjesecima i godinama. Promjene koje bi mogle izazvati otpor ako bi bilie izvedene naglo u kratkom vremenskom roku sprovest ce se politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja a da to ne budi svijest o promjenama.
4) RAZBLAŽIVANJE NEPOPULARNOG
Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je da ih se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Ljudi tako nece osjetiti odjednom svu težinu promjena, jer se prethodno privikavaju na samu ideju o promjeni.
Osim toga “zajednicka nada u bolju buducnost” olakšava njihovo prihvaćanje.
5) DJEČJI JEZIK ZA ODRASLE
Kada se odraslima obracamo kao kad se govori djeci postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest a poruka ima snažnije djelovanje na ljude. Taj se sugestivni mehanizam u velioj mjeri koristi prilikom oglašavanja.
6) KRATKI SPOJ EMOCIJA
Zloupotreba emocija je klasična tehnika koja se koristi u izazivanju kratkog spoja prilikom razumnog prosudjivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogucava pristup nesvjesnom, pa je kasnije moguce na tom nivou sproesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili nak izazvati određena ponašanja.
7) NEZNANJE ZA SIROMAŠNE
Siromašnijim slojevima treba onemoguciti pristup mehanizmima razumijevanja.
Manipulacijom njihovog pristanka. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.
8) VELIČANJE GLUPOSTI
Javnost treba podsticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude je (in, u modi) poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.
9) USAĐIVANJE KRIVNJE
Treba uvjeriti svakog pojedinca da je samo i iskljuičivo on odgovaran za vlastitu nesreću , radi skromnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda. Tako će nesiguran, podcijenjen pojedinac opterećen osjećajem krivnje, odustati od traženja pravih uzorka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.
10) ZLOUPOTREBA ZNANJA
Brz razvoj nauke u posljednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji njime raspolažu i koriste, vladajuće elite. “Sistem” zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu.
Noam Chomsky
Izvor citata : nepoznat
Wikipedia
Avram Noam Chomsky (hebrejski: אברם נועם חומסקי) (rođen 7. prosinca, 1928) je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology.
Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Usto je pomogao započeti kognitivnu revoluciju u psihologiji svojom recenzijom knjige Verbal Behaviour B.F. Skinnera gdje je kritizirao bihevioristički pristup proučavanju ljudskog ponašanja i jezika dominantnog u 50-ima. Njegov naturalistički pristup jeziku je utjecao na filozofiju jezika i uma. Smatra ga se i zaslužnim za Chomskyevu hijerarhiju, klasifikaciju formalnih jezika prema njihovoj generativnoj moći. Prema Arts and Humanities Citation Indeks 1992. godine, Chomsky je bio citiran kao izvor više nego bilo koji drugi živući učenjak u razdoblju 1980 – 1992 a bio je osmi najcitiraniji učenjak u bilo kojem razdoblju.
Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Općenito se smatra ključnom intelektualnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomsky je široko poznat za svoj politički aktivizam i za njegovu kritiku vanjske politike SAD-a i ostalih vlada.
Nakon 1969. napisao je preko 40 političkih knjiga. Zadnjih godina počinje se prevoditi i u Hrvatskoj, primjerice "Mediji, propaganda i sistem",
bglavac
edin.kecanovic
