|
 Čarolija stvarnosti – kako znamo što je doista istinito, naslov je upravo objavljenoga hrvatskog prijevoda knjige »The magic of reality«, posljednjega naslova oxfordskoga biologa Richarda Dawkinsa, kojom popularni znanstvenik nastavlja žestoku, ali vedru polemiku s kreacionistima, teolozima i svima koji tvrde da postoji inteligentni, a neobjašnjivi tvorac ovoga svijeta kojega Hrvati običavaju zvati Bogom, ali ga je kongoansko Bantu pleme Bošongo običavalo zvati Bumbom.
Ljepotu knjige treba odmah istaknuti, jer ona pažnju plijeni već na prvi pogled. Dawkinsov hrvatski izdavač, zagrebački Izvori, obavili su sjajan posao, objavivši knjigu koja za britanskim originalom zaostaje tek ponegdje površnim i nepažljivim prijevodom. »Magic of reality«, naime, zamišljena je kao popularni, vrlo jednostavan, uvod u znanost koji mogu razumjeti i stariji tinejdžeri, što ne znači da će knjiga biti dosadna i iskusnijem čitatelju. Riječ je o nekoj vrsti sofisticirane slikovnice, jer ilustracije Davea McKeana nisu ništa manje važne od Dawkinsova teksta. Hrvatsko izdanje skrupulozno je slijedilo estetičku kvalitetu originala, što nije tipično za hrvatske izdavačke običaje. Zato smo dobili prekrasnu knjigu, neku vrst monografijskoga uvoda u znanost, dostojnoga ozbiljne znanosti same.
Pogrešno vjerovanje
Richard Dawkins čovjek je znanosti, razuma i prosvjetiteljstva u izvornome, humanističkom značenju te riječi, iz najbolje britanske znanstvene tradicije. Nadnaravna objašnjenja Dawkins, naprosto, smatra intelektualnom ljenošću. »Nadnaravno«, piše u »Čaroliji stvarnosti«, »nikada ne može pružiti pravo objašnjenje stvari koje vidimo u svemiru i u svijetu oko nas. Štoviše, čak tvrdim da nadnaravno objašnjenje nečega ne samo da uopće to ne objašnjava već, što je još gore, isključuje svaku mogućnost da jednom i bude objašnjeno. (...) Reći da se nešto događa nadnaravno ne znači samo reći »To ne razumijemo«, već to znači »To nećemo nikada razumjeti, trudili se mi ili ne«.
Ideja, dakle, da valja imati povjerenja u čovjekov intelektualni napor, jer on može objasniti stvari, idejni je temelj »Čarolije stvarnosti«, ali možda i cijeloga Dawkinsova intelektualnog angažmana u raspravi teista i ateista. Njegova pretposljednja knjiga iz 2006, »The god delusion«, koju su Izvori u Hrvatskoj objavili pod naslovom »Iluzija o Bogu«, postala je svjetskom intelektualnom senzacijom. Prevedena je na tridesetak jezika, a samo je englesko izdanje prodano u više od dva milijuna primjeraka. Dawkinsova tvrdnja da bog »gotovo sigurno« ne postoji, te da je vjera u njega fiksno, ali pogrešno vjerovanje, osvježila je globalnu raspravu o teizmu i ateizmu, a u Hrvatskoj naljutila i uvrijedila mnoge nenavikle na osporavanje hrvatskoga boga, kojemu u posljednjih dvadesetak godina, kako vidimo, itekako dobro ide.
»Znanstveni pristup«, razlaže Dawkins u »Čaroliji stvarnosti« protiv nadnaravnih objašnjenja, »potpuno je suprotan. Znanost cvate na svojoj nemogućnosti – dosad – da sve objasni, ona koristi tu svoju nemoć kao poticaj da nastavi i nastavi s postavljanjem pitanja, pravi moguće modele i iskušava ih te nam tako krči put, centimetar po centimetar, sve bliže istini. Ako se pak nešto dogodilo što se pokazalo kao protivno našem trenutnom razumijevanju stvarnosti, znanstvenici bi odmah u tome vidjeli izazov za naš sadašnji model te zahtijevali da ga ili napustimo ili barem izmijenimo. I baš kroz takve preinake i neprestane provjere mi se približavamo sve bliže i bliže onome što je istina o prirodi«.
Povjerenje u sumnju
Dawkins gaji ustrajno povjerenje u sumnju, provjeru i intelektualnu znatiželju, što su svakako ljekovite vrline u ovome vremenu nedodirljivih istina. »Cijela povijest znanosti pokazuje nam da ono što se nekoć smatralo nadnaravnim – djelom bogova (i dobrih i zlih), demona, vještica, duhova, kletvi i čaranja – zapravo ima svoja prirodna objašnjenja: objašnjenja koja možemo razumjeti, provjeriti i u njih se pouzdati. Nema uopće nikakvog razloga misliti da će se za one stvari za koje znanost još nema prirodna objašnjenja pokazati da su nadnaravnog porijekla, kao što se i za vulkane i potrese i zaraze pokazalo da nisu prouzročene bijesom bogova, kako su ljudi nekoć vjerovali«.
A ti bogovi, posebna su priča. Pleme Bošongo, kako rekosmo, tvorca svijeta zvalo je Bumba. Kineski tvorac, prema nekim mitovima, zvao se Pan Gu, i bio »divovski kosmati čovjek glave nalik psećoj«. Bumba je svijet ispovraćao, Pan Gu se sjekirom probio iz jajeta u kojem je osamnaest tisuća godina spavao. Indijski Brahma učas je stvorio svijet kada je to Višnu od njega zatražio.
Dawkins je blago ironičan, ali ne i posprdan. Premda sama sebe opisuje kao »prilično militantoga ateista«, a u Velikoj Britaniji ga zovu »glavnim ateistom«, Dawkins teizam kritizira kao intelektualni koncept objašnjenja svijeta, a ne kao pravo ljudi da vjeruju, premda očekuje da svak bude svjestan posljedica vlastitih intelektualnih izbora. Dawkins, naprosto, smatra da je ateizam logična posljedica evoucionizma, znanstvene discipline kojom se bavi, te da je religija nespojiva sa znanošću. »Ono što me nekako razočarava kod svih tih mitova je da uvijek počinju s pretpostavkom postojanja nekovrsnog živog stvora prije negoli nastaje sam svemir – Bumba ili Brahma ili Pan Gu ili Unkulukulu (stvoritelj kod Zulua) ili Abasi (Nigerija) ili »Stari Čovjek na nebu« (jedno indijansko pleme u Kanadi).
Opasna glupost
Zar ne mislite da bi prvo trebala nastati neka vrsta svemira koji će biti radno mjesto za kreativni duh da se razmaše? Također, nijedan mit ne pruža nikakvo objašnjenje o tome kako je postao sam stvoritelj svemira (a obično je to neki »On«)«. I zato, zaključuje, »mitovi nas neće daleko dovesti«. Ili hoće, ali u pravcu koji vjerojatno ne priželjkujemo – i zato je Dawkins nepopustljivi neprijatelj svih religijskih fundamentalizama.
»Prestanimo više biti toliko puni poštovanja«, ljutito je rekao neposredno poslije napada na Ameriku 11. rujna 2001. »Vjera nije bezopasna glupost, ona može biti opasna glupost. Opasna zato što ljudima ulijeva neoborivo povjerenje da su u pravu; zato što ih ohrabruje da ubiju sebe same, što automatski uklanja uobičajene prepreke za ubijanje drugih. Opasna i zato što uči ljude netrpeljivosti prema drugima samo zato što su nasljeđuju drukčiju tradiciju; opasna i zato što smo svi pristali na to neobično poštovanje, koje samo religiju štiti od uobičajene kritičnosti«.
Posljednja Dawkinsova knjiga lijep je, inteligentan i zabavan prilog odustajanju od tog »neobičnog poštovanja«, i nastoji pokazati da je svijet bez boga čarobniji od svake pripovijesti iz prastarih knjiga s velikim »K«.
lp, boro
http://www.novilist.hr/
http://budan.blog.hr/ |
bglavac
edin.kecanovic
