ŠTO SE DOGAĐA S LJUBAVLJU U ODNOSIMA – JESMO LI ZAISTA DOŠLI DO KRAJA JEDNE ERE? 

Promatrajući svijet oko sebe na dubokim razinama, ali i radeći s ljudima na najtananijim slojevima bića, ne mogu ne primijetiti da malo što prolazi kroz takvu transformaciju (a s njom i kroz polje izazova) kao što su ljubavni odnosi.

Svijest se mijenja i podiže, kako individualna, tako i kolektivna, dostupno je sve više informacija, spoznaje se šire i to utječe na sve aspekte Života, posebice na one najintimnije.

Osoba koja se širi u svijesti, dobiva, a bez da to nužno i želi ili na to može svjesno utjecati, dublje, kompleksnije viđenje stvarnosti, odnosa i onog što u nekom odnosu nazivamo ljubav te se njen kompletni sustav često više ne može zadržati na starim definicijama, paradigmama pa ni osjećanjima.

Ona počinje spoznavati da istinska ljubav ne predstavlja nezreli, promijenjivi svijet osjećaja koji „malo jesu pa malo nisu, ovisno o danima u mjesecu, situaciji u okolini ili tome je li partner odgovorio u datom trenutku na sve njene potrebe“, već da je ljubav svijest ili jednostavnije rečeno kapacitet za duboku prisutnost i razumijevanje, stvarnu samorefleksiju kad odreagiramo na način koji bi mogao povrijediti drugoga, suosjećanje na razini srca, a što ne može nastupiti dok god se ne suočimo sami sa sobom i sa svojim ranama koje valja iscijeliti.

Svijest koja ostaje u starim okvirima i promatra ljubav na razini nezrelih emocija te se ne bavi vlastitim emocionalnim spektrom i otpuštanjem onoga što nam stoji na putu za stvarnu povezanost s drugima, nema kapacitet za zrelu, a onda ni svetu Ljubav.
Ne zato što manje vrijedi pa će neki „tamo Bog“ uskratiti je za to čudesno iskustvo, već zato što je ostala zaglavljena u svom ranjenom egu.

Većina ljubavi kakvu vidimo u filmovima, pjesmama, romanima pa i javnim prikazivanjima nije zrela, sveta ljubav, već prije nešto što bismo mogli nazvati narcistički model ljubavi koji prikazuje zavisnost, a ne povezanost, unutarnji ringišpil, a ne prisutnost, idealizaciju, a ne autentičnost.

Takva ljubav u odnosima zapravo je projekcija vlastite praznine i očekivanja na drugoga i ne ostavlja mnogo prostora za stvarni zajednički rast.

Ljubav nije žrtva, bol, neprestano spašavanje onoga što nema kapacitet za duboku bliskost i rast u svijesti, kao što nije ni idealizacija.
Nitko na ovom svijetu nije tu da bi nosio tuđe rane ili spašavao one koji se ne mogu, odnosno ne žele sami spasiti.

Ljubav im može dakako pružiti energiju koja budi i potiče iscjeljenje, ali ako uvidi da se ta energija uvijek putem izgubi u nekom praznom prostoru i ne donosi vidljivu promjenu, u nekom trenutku shvati da nema smisla. I iz ljubavi prema Životu, božanskome, ljudskome i na kraju krajeva svijesti koja jest – krug se zatvori.

Najveći od darova koji možemo dobiti na putu rasta je postavljanje granice iz ljubavi.
U kontekstu odnosa to bi značilo: "Vidim i razumijem Tvoju ranu, ali ne želim je nositi na svojoj Duši."

To nije moj zadatak - jer u tom slučaju prestaju živjeti dvije Duše. A sumnjam da je to ikada bio plan Stvoritelja.

Ovom je svijetu potrebno brisanje starih paradigmi i nazivanje stvari svijeta pravim imenima. Potrebno mu je redefiniranje ljubavi unutar odnosa.

Ljubav je dopuštajuća, rastuća, nepovrjeđujuća. Ona ne bježi, ne povlači se, ne igra igrice, ne dramatizira, ne vrijeđa, a ako se i dogodi nešto od toga, ona preuzima odgovornost, zalazi u duboku introspekciju, otpušta sjenku i svaki put vidljivo svijest, a s njom i odnos raste.

Ljubav nije neprestana potraga za ispunjavanjem vlastitih praznina, spašavanje nečijeg nesvjesnog ili traženje od drugih da nas spašavaju.

Zrela, svjesna i recipročna ljubav će naravno pomoći u otpuštanju, ali ovdje to nije primarni cilj odnosa. Primarni je cilj duboka, svjesna želja za autentičnom bliskošću i prisutnošću koja onda sama po sebi nosi sve svoje darove, između ostalog i dar pročišćenja.

Ljubav nije gubljenje u drugome niti simbioza kako se prikazuje u vanjskoj realnosti.

Ona je prisutnost.

Svjedočenje iz otvorenog srca.

U svjesnim odnosima nema pukog pokušaja upotpunjavanja niti osjećaja da naš život bez onog drugog nema smisla.

Život je sam po sebi smisao.
Autentična ljubav to zna i vjeruje kako u ljubavnom odnosu svakog dana jedno drugom pokazujemo koliko je život smislen sam po sebi.

Pa se zajedno u tom smislu kupamo.

Autentična ljubav ne traži nekoga da nam da potvrdu naše vrijednosti, ispunjava želje ili tišine i reflektira neprestano naš odraz. Ona traži prisustvo dviju Duša koje su dovoljno hrabre i dovoljno čiste da se jedna pred drugom pokažu bez ega.

Takva ljubav ne boli ako nam otkriva ona mjesta na kojima još nismo slobodni.

U takvoj ljubavi ne vladaju nesvjesni obrasci drame, vezanosti niti uloge žrtve, spasitelja i progonitelja.
U takvoj ljubavi se ne prenose nezacijeljene rane s majkom ili ocem na partnera.

U takvoj ljubavi jedno nije terapeut, a drugo klijent i obrnuto, po potrebi, čak i kad stoje otvorenih rana jedno pred drugim.

Umjesto svega toga, autentična ljubav jest čisto ogledalo.

U njoj partneri jedno drugom s potpunom prisutnošću govore – ja sam odraz Tvoje slobode.

Hvala, Živote!

Marina Papec