Sad me tako malo ima... Pod okriljem plavetnog plašta ne vijori nijedna moja zastava. Neke prošle pobjede, nagurane leže u tami. Život se zaustavio... Nigdje se ne nalazim, samo se označavam tragovima prijašnje SEBE... one iste mene, koja je trajala, koja je snažnima činila svijet oko sebe. Al'... sad me tako malo ima u prostoru beskraja. Trenutak stvarnosti me prelomio, usitnio nespremnu... u bol pustio sasvim ranjivu. Tako malo me ima među ljudima... Vrata sam pritvorila, svjetlo prigušila osluškujući vlastite otkucaje srca, ne bi li prepoznala zvuk iz daljine, što najavljuje pobjedu nad povredom. Jer, tako me malo ima, a bilo me je svugdje, za sebe i za svakoga... bila sam jaka, dovoljno snažna za novo svitanje. Hoću li  i ovaj put pobjediti bol...