Odlučila sam prošetati …vlakom…kad već nisam mogla osjetiti …prirodu i njenu…ljepotu…
Ali …kao…da je …u svakom vagonu bilo…isto…ili barem slično…
Nigdje nisam pronašla…zrak…
Nigdje nisam mogla naći mjesto da raširim krila,koja su me već odavno počela boljeti zbog …zgrčenosti…i nemogućnosti…leta…
I sve umornija , od šetnje…morala sam nazad u svoj vagon…
Putnici…što su dijelili sa mnom…taj isti vagon…gledali su me …čudno…ne shvaćajući…moju želju …želju da budem ono što …jesam…
A ja jesam…poput …ptice…
Da…ptice …kojoj je potreban prostor …za krila…za let…
Koja će tim istim krilima…prigrliti …nježnost...i u toj nježnosti osjetiti sigurnost…ljepotu…i ljubav…
Da li sam pogriješila u odabiru prijevoznog sredstva???
Da li trebam…iskočiti i…pronaći neko drugo ???
Što ako…ne uspijem poletjeti dok iskačem iz vagona???
Da li će me boljeti???
Moje putovanje se pretvorilo u …bezbroj pitanja…na koje nisam imala odgovore…
A …priroda ..kao da mi se rugala…jer što je vlak išao dalje …priroda vani mi je izgledala sve ljepša i ljepša…meni tako …nedodirljiva…
Gušenje je postalo…neizdržljivo…
Moji pokreti …postajali su neobjašnjivi i samoj meni…i…odlučih…u jednom trenutku…ni sama ne znam kako …iskočiti…kriomce iz tog vlaka…i ostaviti taj isti vlak da ide dalje bez…mene…
Krila se nisu uspjela raširiti od predugog stajanja u …onom grču…
I…bila je noć…bila je tama…kakvu još nisam susrela…
Izgubljena u tom…nepoznatom mjestu…osjećala sam nekakvu zbunjenost….
Nisam znala..ni kuda …ni kako dalje…
Predugo sam bila u tom vagonu…da bi se uspjela snaći…u ovom prostranstvu što se prostiralo ispred mene…
Sama…sa samo ponekim pozdravom…nekog slučajnog prolaznika…nastavila sam svoje putovanje…pješke…
Ali …i to me boljelo…
Noge nisu naviknule na šetnju…naviknule su na…podrhtavanje…i vožnju…nekog drugog šofera…
I umorna od šetnje…zastala sam i …čekala da se dogodi nešto…što će mi pokazati put za… dalje…
Nakon nekog vremena...ugledala sam…opet onaj svoj isti …vlak…
Išao je unazad…
Vračao se po mene…
I ...u istom trenu… i strah i olakšanje…prolazili su kroz moju unutrašnjost……
Osjećala sam zbunjenost u sebi…jer…iako ostadoh…sama…u prostranstvu …nepreglednom…nisam uspjela poletjeti …niti osjetiti svu onu ljepotu što sam je zamišljala…gledajući kroz prozor …mog vagona…
Vlak je stao pored mene…i ja sam…opet…ušla u onaj isti vagon…sklopljenih krila …uvjeravajući samu sebe…da …možda ova krila što ih imam…nisu stvorena za…let…
Čekalo me moje mjesto…sad još manje nego prije…
Pogledi ,što sam ih osjećala na sebi… sad su bili,još tmurniji i…ja sam, skoro u šutnji… bez puno riječi…stisnula svoje tijelo…i ono najteže što mi je bilo…stisnula sam svoju dušu…i krenula dalje…tim istim vlakom…
Vožnja se nastavila…
bglavac
edin.kecanovic
vanessa
irida
