Nalazim se u svojoj svijesti u 1996g i prvi put postavljam sebi ozbiljno pitanje. Od kada sam zapravo počela primati nekakve vizije koje su se ostvarivale. Jesam li ih ja kreirala? Sjećanje me vrati na 1987g. Vidim sebe u firmi kako pišem nekakav dijagram slova u kojem dobivam poruku da 'ODAM DOMA. Jasno znam da se poruka odnosi na povratak u Božije obitavalište. Pratim svoje sjećanje i ostajem zapanjena to je preblaga riječ, prvi put uistinu sam svjesna poruka koje sam primala. Prisjetih se zvijezde repatice i černobiljske nuklearne katastrofe. Zašto sam imala uvid da je ta zvijezda svojim repom skrivila tu katastrofu? I tada sam imala viziju tog događaja. Kakvo je to i čije je znanje koje povremeno osvještavam? Poruke dobivam najčešće pred buđenje. One dolaze i tokom dana, kada sam sama sa sobom usredotočena na svoj misaoni tok. Kakve su to i čije informacije koje primam? Bezbroj puta stizala je poruka prije buđenja da pišem snove, koju sam ja svaki puta zanemarila. Poslije ove spoznaje prošlo je još nekoliko mjeseci prije nego sam počela pisati snove i uglavnom sam bilježila one koji su mi se činili interesantni. Obzirom da sam kroz te snove dobivala znanje kako da iscijelim sebe neke od njih sam doista i slijedila. Kada sam počela primati poruke koje se odnose na planet Zemlju i kozmička zbivanja uplašila sam se i nisam ih više htjela pisati. Uzalud. Snovi su postali java. Vidjela sam ono što nisam čula da vide i drugi ljudi, ali nisam znala sebi objasniti kako ja to vidim i da li tome što vidim u svojoj svijesti trebam vjerovati, da li to viđenje trebam slijediti i šta mi je za činiti. Prava mora. Imala sam spoznaju da sam ja kriva za sve što se događa na planeti Zemlji i da sam odgovorna isto kao i predsjednik najveće zemaljske sile. Planeta Zemlja i sav njen život nalazio se u opasnosti a ja sam to trebala spriječiti. Osjećala sam se tog trenutka najjadnijim stvorenjem na planeti Zemlji. Prihvatiti da sam jednako kriva kao i oni ljudi koji uistinu agresivno oružanom, ekonomskom i vjerskom silom, ugrožavaju ovaj planet nikako nisam mogla. Trebalo je ujediniti i balansirati planetarnu svijest kroz elemente zraka i zemlje, vode i vatre u pozitivnom smislu, spriječiti da se ne dogodi promjena nekakve morske struje na zapadu između dvije Amerike, uspostaviti kontakt sa biljnim i životinjskim carstvom, obratiti pozornost na tehtonske ploče (za koje nisam do tad ni čula), nadgledati erupcije vulkana. Naravno da sam rekla odmah neka propadne sav svijet i ja zajedno s njim. Gotovo! Neću u tome sudjelovati bila je moja čvrsta odluka. Ljutito sam postavila pitanje sa kime ja to komuniciram i ko me to zajebava. Dobivam odgovor: Bog i nekakvo planetarno vijeće. Neću i točka.