Udahnem često...ovaj pazan zrak...u kojem nema tvoga...daha...

Udahnem ...al...ne osjećam olakšanje...osjećam samo bol i...neki gorki okus...

I tada ...sklopim oči...izdahnem... i kao i pri samom udahu ...opet...samo ...praznina...

A ona ..boli...razara mi grudi...i...stvara onaj osjećaj...nemoći...

 

           

 

I ...moram oči ,zadržati  sklopljene...da mi vrate ...sliku...nas...

Da mi vrate ...barem jedan od onih trenutaka...kad se osjećam...posebnom...kad osjećam ,da me...voliš...

Jer...samo tada...dišem...

Samo tada...postojim...

 

           

 

I ne znam zašto mi...baš ona slika...gdje mirno...poput djeteta u tvom zagrljaju...slušam tvoje ...disanje...

Zašto mi baš ta slika...stvara...jedan od najljepših osjećaja ...unutar ....mene...

Slika ...kad ...onako potpuno...naga...stisnuta uz tvoje tijelo...mirišem...najljepše mirise...

Mirise...što ih naši ...glasni  dodiri....probude...

 

          

 

A ...dodiri su tvoji ...tako meki...

I... kad onako ...prstom obrubiš moje usne...

Kad kreneš u potragu  ...za mojim uzdahom...

Znaš li da tada...udišem...tebe...udišem zrak...dišem...i...postojim...