...Noćas si me poljubio onako usput i ja sam znala da odlaziš...Odlaziš svojim novim putem i znam da se nećeš okrećati.Nećeš pogledati imam li suze u oćima...jednostavno ćeš otići...A znam da moraš i znam da nam puti nisu isti.Znam da je bolje tako.Ipak boli.Boli onaj osjećaj što te nisam mogla imati kako sam htjela.Ali Bog zna što radi.Bog nas razdvaja,jer tako je najbolje.Previše smo si dopustili u ovom skućenom svijetu koji nas okružuje...Previše...i postalo je nesnošljivo gledat te a znati da nikad nećeš biti moj.Možda zato i odlaziš.Možda je i tebi teško,jer ljubio si me dugo,dugo ne obračajući pažnju tko nas gleda.A...nismo htjeli to.Nismo htjeli da nam se dogodi ljubav.Htjeli smo sitnice koje nas ćine sretnima u našim odvojenim svakodnevnicama.Ljubav?!Da li se to dogodila ljubav između nas.To nikad nećemo saznati jer ti odlaziš i ...tako je najbolje.Odlaziš sa okusom mojih usana i usnut ćeš s mojim mirisom na ramenima...Sretno ti i sjeti se ponekad...mogli smo bolje...