SEMINARSKI RAD IZ VIZUALNIH KOMUNIKACIJA

 

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA 

 

 

 

Zagreb, siječanj 2006.

 

 

Početak neverbalne komunikacije počinje od same komunikacije. Komunikacija je proces kojim ljudi jedni drugima prenose informacije, ideje, stavove i mentalna stanja. Postoji verbalna i neverbalna komunikacija. Neverbalna komunikacija je složen proces koji uključuje ljude, riječi, njihovu intonaciju i pokrete tijela, njome se obavlja između 60 i 80 % ljudske komunikacije. U takvu vrstu komunikacije ubrajamo kontakt očima (da li se gledamo u oči, te na koji način...), ponašanje i držanje tijela (umorno, pognuto, veselo, napeto, prekrižene ruke ili noge...), mimika lica i cijelog tijela (mrštenje, podizanje obrva, grizenje usnica...), gestikulacije rukama (mahanje rukama pri govoru...), govorno ponašanje kao što je brzina i ritam govora, jačina i boja glasa, melodija i jasnoća govora, glasovi bez verbalnog ponašanja (uzdasi, smijanje i sl.), dodirivanje (da li postoji ili ne, kada dolazi do dodira i od strane koga), odijevanje (lijepo obučenu osobu shvatit ćemo puno ozbiljnije nego osobu koja je obučena poput „klošara“), prostorno ponašanje kao što je intimna i društvena zona razmaka (koliko je sugovornik blizu ili daleko pri govoru – sa osobama sa kojima smo bliskiji ugodno nam je razgovarati na većoj ili manjoj udaljenosti, a sa osobama koje ne poznajemo držimo pri razgovoru prostorni odmak), vremensko ponašanje kao što je intimno, osobno i društveno vrijeme (sa osobama sa kojima smo bliski, ugodno nam je razgovarati i u 7 ujutro, kao i u 11 navečer, dok sa osobama koje ne poznajemo preferiramo razgovarati u neko „pristojno“ vrijeme), vanjski kontekst, vanjske okolnosti za vrijeme komunikacije (gdje se odvija razgovor, tko ga je inicirao...).

 

 Neverbalna komunikacija počela se proučavati tek 60-tih godina 20. stoljeća. Julius Faust 1970. objavljuje knjigu o toj temi, a pioniri te vještine u običnom životu bili su glumci nijemog filma. Albert Mehrabian tvrdi da se cjelokupan utjecaj poruke sastoji od verbalnog dijela (samo riječi) 7%, vokalnog (ton glasa i ostali zvukovi) 38% i neverbalnog dijela 55%. Profesor Birdwhistell je ocijenio da prosječan čovjek riječima dnevno komunicira 10 do 11 minuta i da je za rečenicu potrebno oko 2,5 sekunde. Vrlo je važno obratiti pažnju na svoju, ali i na sugovornikovu neverbalnu komunikaciju. Ona čini najveći dio same komunikacije, tj. samog prenošenja poruke od govornika do slušatelja. Ponekad je upravo neverbalna komunikacija ključ uspješne komunikacije i razumijevanja među ljudima. Neverbalnih znakova je do sada zabilježeno gotovo milijun. Riječi i pokreti su međusobno povezani. Govorni kanal se koristi za prenošenje poruka, dok se neverbalnim načinom izmjenjuju stavovi i tek se u nekim slučajevima koristi za prenošenje govorne poruke. Neverbalni znakovi razlikuju se od riječi po tome što se nekoliko signala može odaslati usporedno. Druga razlika je u tome što neverbalni znakovi manje „obvezuju“ od riječi, jer ista poruka izgovorena riječima bila bi neprihvatljiva. Najvažnijim aspektom neverbalnog ponašanja smatra se vizualna interakcija, pri čemu je viđenje važnije od gledanja i kontakta očima jer daje pristup brojnim neverbalnim znakovima. Model nepostojanja znakova navodi da se osjeća veća psihološka udaljenost kako se broj socijalnih znakova smanjuje, što rezultira promjenama u sadržaju, stilu i rezultatu interakcije. Najuobičajeni znakovi koji pridonose glatkim izmjenama govornika su završetak rečenice i promjene u visini glasa. Oklijevanje pri spontanom govoru pomaže govorniku u planiranju onog što će reći i pomaže mu da zadrži riječ. Ludi su vrlo rijetko svjesni položaja svojega tijela, pokreta i gesta. Onaj, za kojeg se kaže da je intuitivan, ima sposobnost čitanja neverbalnih znakova druge osobe, te da ih uspoređuje s verbalnim. Kada kažemo da netko laže, zapravo smo shvatili nepodudaranje između onoga što je rekao i onoga što je reklo njegovo tijelo. Žene imaju veću sposobnost opažanja, od kuda i dolazi pojam „ženske intuicije“. Majke se u prvim godinama djetetova života uglavnom koriste neverbalnim kanalima. Većina našeg neverbalnog ponašanja je naučeno, a manji dio gesta, smatraju znanstvenici, je urođeno. Kao dokaz za to, navode da se u različitim kulturama koriste isti izrazi lica kako bi izrazili osjećaje. Većina osnovnih komunikacijskih kretnji je ista širom svijeta, npr. geste glavom – kimanje i odmahivanje. Kimanje glavom obično se doživljava kao „da“ i stručnjaci drže da je urođeno. Gesta odmahivanja glavom je vjerojatno prva gesta koju čovjek nauči. Gesta slijeganja ramenima također je opće prihvaćena gesta, a upotrebljava se kad osoba ne zna ili ne razumije. U većini komunikacije na globalnoj, ljudskoj razini, neke geste imaju jednako značenje. Primjerice, radost u cijelo svijetu označava gesta smješkanja. No, jedna gesta u dvije različite zemlje može imati dva potpuno različita značenja, neverbalni jezik može biti različit od kulture do kulture. Npr. prstenasta ili „OK“ gesta u Francuskoj znači nula ili ništa; u Japanu može značiti „novac“, a u nekim sredozemnim zemljama taj se znak koristi da bi se nekog muškarca proglasilo homoseksualcem. Podignut palac ima tri značenja: koriste ga autostoperi; znak da je sve u redu; uvredljiv znak koji znači „nabijem...“. Ili razlike u signalima pozornosti i poštovanja između crnih i bijelih učenika u SAD – u. Učitelji bijelci očekuju da ih učenici gledaju dok ih ispituju, a učitelji crnci to smatraju znakom nepoštovanja, njima je prikladniji spušten pogled. Znak „V“ u Australiji, Novom Zelandu i Velikoj Britaniji ima uvredljivo značenje dok za ostatak Europe znači pobjedu. Velika neverbalna razlika je u udaljenosti – Europljani imaju manju intimnu zonu nego Australci. Australci će tako Europljane smatrati preslobodnima, a Europljani Australce čudnima. Tu je i primjer snimke susreta Japanca i Amerikanca. Pri tom susretu Japanac se neprekidno približavao Amerikancu, dok je ovaj istovremeno odmicao, što je djelovalo kao ples. Jedan je pokušavao sačuvati svoj intimni prostor, a drugi je pokušavao razgovarati na normalnoj udaljenosti. Južni Europljani često tijekom razgovora gledaju u oči. Za neke to može biti uvredljivo, dok Japanci više vole razgovarati i gledati u vrat. Tumačenje istih gesta na različite načine izaziva nerazumijevanje, a da bi se izbjegle neugodnosti pravilo je: „Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin“.

 

Mnogi socijalni psiholozi smatraju vizualnu komunikaciju jednim od najvažnijih kanala, ako ne i najvažnijim kanalom neverbalne komunikacije. Vizualna komunikacija odnosi se ne samo na gledanje i kontakt očima, nego i na viđenje dostupnih i korisnih socijalnih znakova. Kontakt očima se događa kad oboje ljudi gledaju jedno drugo u područje očiju. Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kad su produžena, ili kad jedna od osoba počne buljiti u drugu, može doći do pojave tjeskobe i to se može protumačiti kao prijetnja. Izbjegavanje pogleda i gledanja u oči povezuje se s nepostojanim ponašanjem, što navodi na prepredenost, pa čak i na nepoštenje. Ta se gesta može smatrati neprijateljskom željom jedne osobe da se socijalna interakcija prekine. Pokazalo se da su gledanje i kontakt očima sinkronizirani s govorom, posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi. Kod bilo koje interakcije dvoje ljudi licem u lice moguće je uzeti tri mjere gledanja. To su trajanje pogleda, broj pogleda i prosječna duljina pogleda, mjere koje se mogu uzeti i kod kontakta očima. Te se mjere često uzimaju posebno za gledanje i posebno za slušanje. Ustanovilo se da gledanje i kontakt očima variraju s temom razgovora (manji su kad je tema intimnija), fizičke bliskosti (manji su kad je osoba blizu druge), spolom osoba u interakciji i značajkama ličnosti. Dokazano je da se dvostruko duže gleda pri slušanju, nego što se gleda pri govorenju. Kontakt očima je obično vrlo kratak, u prosjeku traje jednu sekundu, dok je prosječna duljina pogleda oko tri sekunde. Veza između dvoje ljudi rezultira različitom količinom gledanja i kontakta očima, individualne varijacije su velike. Prijatelji manje gledaju i kontaktiraju očima od stranaca. Ipak, ako je dvoje ljudi zaljubljeno, gledanje i posebno kontakt očima puno su češći nego kod bilo koje druge socijalne veze. Istraživanje Ruttera iz 1984. godine pokazala su kako se broj dostupnih neverbalnih znakova smanjuje i dolazi do razine „nepostojanja znakova“ osjećaj psihološke udaljenosti postaje veći. Sadržaj razgovora postaje manje osoban, što rezultira većom usmjerenošću na zadatak. Dokazana je veća izmjena informacija povezanih sa zadatkom, rasprava o rezultatima i izbjegavanje nevažnih (osobnih) informacija. Promjena sadržaja utječe na stil razgovora koji postaje manje spontan (prekidi se događaju češće). Vizualana komunikacija obavlja dvije osnovne funkcije. Prva je izražajna, znači odnosi se na prenošenje stavova i emocija. Druga je informacijska; ona upravlja i nadgleda društvene susrete. Pošto se upravo te funkcije navode kao osnovne i kad je riječ općenito o neverbalnoj komunikaciji, možemo zaključiti da je viđenje dostupnih socijalnih znakova, odnosno vizualna komunikacija zaista najvažniji kanal koji omogućava neverbalne interakcije i uvelike olakšava verbalne.

 

Lice je najizražajnija i najprepoznatljivija značajka svih ljudskih bića. Njime se izražavamo, a da ne upotrebljavamo riječi. Npr. sreća se izražava smijehom pri čemu se donji kapci uzdižu i nabire se koža oko vanjskog kuta oka. Kad je osoba iznenađena širom otvara oči, obrve joj se uzdignu, a donja čeljust padne i usne joj se rastave. Kod straha se oči također otvore, ali donji kapci su napeti; obrve se uzdignu i približe. Usne se povuku u vodoravnom položaju. Za gnjevan izraz lica karakteristično je spuštanje obrva, izravan pogled i intenzivno gledanje u oči, gornji kapci su spušteni, a donji su napeti i sužavaju pogled. Zgađeno lice ima podignute donje kapke i stisnute ili otvorene čeljusti i često ga prati boranje nosa. Kad lažu, djeca dlanovima prikrivaju usta. Odrasli se u istoj situaciji prisilno nakašljavaju. Ako netko koristi tu gestu kada govori onda laže, ali ako je koristi kad vi govorite tada misli da vi lažete. Tu je i trljanje oka, dodirivanje nosa, koje može biti skoro neprimjetno. Ako je laž krupna, muškarci obaraju pogled prema dolje, dok žene takve pokrete izvode suptilnije. Trljanje uha, kako god bilo izvedeno, znak je laži. Lažovi se češkaju i po vratu. Desmond Morris je otkrio da laži uzrokuju peckanje na vratu i licu i da je češkanje vrata potrebno da bi se peckanje otklonilo. Stavljanje prsta u usta je gesta kojom se pokušavamo vratiti u sigurnost djetinjstva.

 

Svaki čovjek baš kao i sve životinje ima svoj vlastiti teritorij, kuću i ogradu oko nje. Po tome se od njih razlikuje, te ga možemo nazvati i ljudskom životinjom. No čovjek, kao svoj prostor doživljava i zračni prostor oko svoga tijela. Kolika je njegova veličina, odrđuje kultura. Japanci imaju vrlo mali osobni prostor jer su naučeni na prenapučenost. Javna zona ili opća zona je prostor od 3,6 metara. Na tolikoj se razdaljini čovjek voli obraćati velikoj skupini ljudi. Društvena zona je udaljenost od 1,22 do 3,6 metara, na tolikoj udaljenosti stojimo kada razgovaramo sa strancem, poštarom ili ljudima koje ne poznajemo dovoljno. Osobna zona je između 46 cm i 1,22 metra, na toj udaljenosti stojimo na zabavama, društvenim susretima, prijateljskim okupljanjima. Intimna zona je od 15 do 45 cm. Pristup u tu zonu dozvoljen je samo bliskim prijateljima. Postoji i podzona 15 cm od tijela u koju se može ući samo za vrijeme tijelesnog kontakta i zove se uska intimna zona. Netko pokušava ući u našu intimnu zonu zato što nam je prijatelj, ljubavnik ili zato što nam je neprijatelj. Kada neprijatelj pokušava prodrijeti u našu intimnu zonu tada naše tijelo burno reagira, događaju se fiziološke promjene: srce jače lupa, povećava se adrenalin, krv jače nadire u mozak i mišiće, drugim riječima tijelo se priprema za bijeg ili obračun. Međutim tijelo se tako može ponašati i ako osoba koja nam ulazi u prostor nema neke loše namjere. Zato poštuj razumno odstupanje, barem u početku. Osobito je zanimljivo promatrati ljudsko ponašanje kada je u njihovom intimnom prostoru puno ljudi. To su koncerti, gužve u tramvajima, puni liftovi itd. U takvim situaciajma ljudi redovito ne razgovaraju, izbjegavaju poglede, prave se da čitaju, malo pokreću tijelo i dr. Neverbalni upadi u intimnu zonu se koriste i kod policijskih ispitivanja.

 

Konkretno o gestama i pokretima, npr. dlanovi se kroz povijest oduvijek dovode u vezu s poštenjem, istinom, odanosti i pokornosti. Potvrda toga je držanje dlana u zraku pri davanju zakletve ili iskaza na sudu. Dlan okrenut prema gore znači otvorenost. Dlan dolje ili pak skrivanje dlanova znači skrivanje, laž. Većina ljudi smatara da je teže lagati s otvorenim dlanovima. Dlan nam pruža mogućnost da izdamo naredbu bez upotrebe glasa, on je jedan od najmanje zapaženih, ali najsnažnijih neverbalnih znakova. Dlan okrenut prema gore, slično prosjaku na ulici, znači molbu (suptilna naredba). Položaj dlana prema dolje označava direktno stjecanje autoriteta, to je naredba. Simbolična palica, stisnuta šaka s ispruženim kažiprstom također je gesta naredbe, a jedna je od gesta koje najviše razdražuju. Rukovanje je naslijeđe iz kamenog doba. Spiljski su ljudi držali ruke u zraku da se vidi da nemaju oružje, a njime se prenose tri osnovna stava: nadmoćni (stav nadmoćnosti se prenosi okretanjem dlana prema dolje u odnosu na dlan druge osobe), ponizni (stav poniznosti vidi se u okretanju ruke prema dolje, kontrola se prepušta drugoj osobi, mlohavo rukovanje- može imati i fizičke uzroke), ravnopravni (rukovanje dvije osobe nadmoćnog vladanja- okomiti željezni stisak, ono što se naziva pravo „muško“ rukovanje). Ako se rukujete s neverbalno agresivnom osobom, postoji trik: prilikom rukovanja treba iskoračiti lijevom nogom, a lijevom stranom tijela se okrenuti osobi i ući u njezin intimni prostor. Priključiti lijevu nogu desnoj, a nakon toga stisnuti ruku, može se rukovati i s obje ruke.

 

Kako se ljudi rukuju?

 

Mrtva riba- mlohav stisak, za takve osobe se smatra da imaju slab karakter.

Drobitelji- prejak stisak ruke, agresivci.

Ukočeni- cilj takvog stiska je držati vas na određenoj udaljenosti, jednako kao i stiska vrhova prstiju.

Primanje za zglob, nadlakticu, podlakticu- rukovanje koje je prihvatljivo samo među dobrim prijateljima.

 

Trljanjem dlana od dlan ljudi neverbalno izražavaju pozitivna očekivanja (kockar prije bacanja kocke trlja ruke; ako na kraju večere konobar trlja dlanove, očekuje napojnicu). Negativna varijanta- trgovac pokušava nešto prodati govoreći: „Imam nešto baš za vas!“, trlja dlanove. Takva gesta je prevarantska. Čvrsto držanje ruku, ruke spojene na leđima- tu gestu često koriste policajci i članovi kraljevskih obitelji. To je gesta nadmoći ili sigurnosti, neustrašivosti. Ruka koja drži ručni zglob druge ruke, znak je frustracije i pokušaja samokontrole. Isticanje palca- palac označava snagu karaktera i ličnosti, koriste ga muškarci kod udvaranja, šefovi. Isticanje palca znak je superiornosti, a koriste ga i dominantne žene. Od nekih neugodnih situacija djeca se obično skrivaju iza nečega, npr. stolice, stola. Odrasli ljudi se također skrivaju i to iza svoje ruke. U neugodi čovjek križa ruke na prsima. Takva gesta negativno utječe na sugovornike. Ako je ta osoba stisnula još i šake, jako je neprijateljski raspoložena. Želimo li nekoga opustiti, treba mu dati olovku ili nešto slično, da bi oslobodio ruke. Ako su ruke prekrižene, ašake čvrsto drže nadlakticu, naglašava se postojan stav. Tako se recimo drže ljudi u čekaonici. Rukama se može i djelomično ograditi, tako da djelomice prekrižimo ruke. Može se držati jedna ruka drugom, bilo za šaku ili nadlakticu. Obično se koristi na nekim skupovima, kada se prima nagrada ili se mora održati govor. Takav položaj osobi omogućava ponovno proživljavanje emocionalne sigurnosti iz djetinjstva. Političari, trgovci, ljudi s televizije koriste iste geste, ali vrlo prikriveno. Ruka im je, istina, prekrižena preko tijela, ali ona dodiruje umjesto drugu ruku neki predmet npr. sat, torbu i sl.

 

Svi znamo onu staru „oči su ogledalo duše“. Neki smatraju da pri komuniciranju oko daje najiskrenije i najtočnije znakove. Očne se zjenice šire ili sužuju ovisno o stavu i raspoloženju. Kada se osoba uzbudi njezine se zjenice šire. To su znali i stari kineski trgovci draguljima koji su kupcima promatrali širenje zjenica. Nekada su prostitutke stavljale biljne kapi u oči, da bi sebe učinile poželjnijima. Neiskrena osoba rijeđe nas gleda u oči, manje od trećinu vremena. Ako vas netko gleda u oči dulje od dvije trćine vremena, ili mu se sviđate ili ima neprijateljski stav prema vama (no tada su zjenice sužene). Poslovne partnere treba gledati tako da je pogled usmjeren na zamišljen trokut na sugovornikovu čelu. Na društvenim susretima treba pogled spustiti ispod razine sugovornikovih očiju, jer se tako stvara prisnija atmosfera. Intiman pogled obuhvaća područje oko očiju do ispod brade i ostalih dijelova sugovornikova tijela.

 

Proučavajući temu neverbalnih komunikacija naišla sam na mnogo zanimljivih detalja za koje sam prvi put čula, odnosno koje sam pročitala. Tema je vrlo opširna i samim ulaskom u tu temu toliko sam bila zainteresirala da sam se, moram priznati  u nekim dijelovima izgubila. Moglo bi se reći da je neverbalni izraz neka vrsta koda, te da je takva vrsta komunikacije umijeće kodiranja i dekodiranja poruka. Tema je vrlo životna, jer je neverbalni „video“ izraz prisutan u svim ljudskim međudjelovanjima, počevši od rođenja do kraja života. Neverbalne komunikacije obuhvaćaju velik dio vizualnog jezika, tj. vizualnih komunikacija i samim time nam otvaraju vrata ka još jednom od mnogobrojnih ljudskih istraživanja.

LITERATURA:

 

Desmond Morris; GOVOR TIJELA- Priručnik o ljudskoj vrsti

Zagreb, August Cesarec, 1988.

 

Allan Pease; GOVOR TIJELA, Zagreb- Ljubljana

Založba Mladinska knjiga, 1991.

 

Lailan Young; GOVOR LICA

Zagreb, Mozaik knjiga, 1994.