... i ne vrijedi kajanje zbog trenutka,  neuhvaćenog u vremenu... kojeg nismo imali dovoljno da se izaberemo i odlučimo. Ostaje izgužvano srce na raskrižju puteva, naši oproštajni koraci u različitim smjerovima. Praznina sredinom prosinca, kad tijelom prostruji strah... neobjašnjivi nalet sjete i čežnje za ugaslim, titravim iskricama koje su pratile naše korake. Možda... bude dovoljan pogled u tami, nježan poljubac u lice... kad nedostajanje krene,  svojim grabežljivim prstima, strugati po površini mog sjećanja. Ništa, u ovom, hladnom svijetu, ne tražim nakon tebe... i ne vrijedi kajanje zbog svjetla, kojeg sam ugasila, u toploj sobi; kad sam se nespremno odrekla nas... jer... između gradova i vremena, nataloženog u našim porama; ostaje uvijek tajni prolaz... sitan djelić sačuvan iz duše... korijen početka... tebe i mene.