Možda, nikad ne naiđe propuštena prilika, da uhvatimo vlak; stisnemo kočnice stvarnim epizodama, herojski se odvažimo i odemo. Možda, u krošnji stare lipe više nijednog mirisa nema, možda su izgubljeni putokazi samo pogrešni smjerovi... Tko zna... Jesenski šumovi šire poznate note po mom sjećanju, budi se uspavani ratnik na mom jastuku. Možda, možda je to samo nesvjesni trzaj sred noći, možda je mnogo ratova odsluženo, mnogo i previše... jer, sve što je prošlost dala, to je i odnijela, možda... djelići naših traženja rastu među mahovinom, i ova, dva luda srca, tuku zajedno sa svim satovima ovog svijeta, izmiješani kroz drveće i vjetar.                      Možda, nikad ne odemo u svijet, koji smo sanjali. Nizove osmijeha smo poklonili, kolone mjeseci podijelili, pregršt suza obrisali... "nas" smo ostavili zadnje. I, zato, možda, nikad ne dođe ljubav, ponovo.                                              Ja ću čekati.