U smiraju dana, kroz zvuk zimske sjete,... u sivom oblaku, pod otiračem studenih nota, negdje na rubu granica, između zakletve i zaborava... postoji naše vrijeme. Jedinstveni oblik pruženih osjećaja što putuje i ne gubi svoj smisao. Možda... snaga sjećanja, možda neki nepojmljiv i jak dio svemira, čuva prizore naših zajedničkih dana. Možda... smo najbolje izveli i tekst i kretnje između tolikih nametnutih i predstavljenih uloga...možda smo samo bili ono što jesmo. Dva nestašna putnika, dva iluzionista... zarobljenici vlastitog izbora da prekršimo pravila... da pokušamo... da se pronađemo ili izgubimo......... Još ne znam zašto sam naišla na tebe, još ne shvaćam prkos i bunt u vlastitom tijelu. Al' dovoljno je tvoje lice iza nevidljivih godina, tvoj smjeh sred hladnog zimskog dana, dovoljan si ti, takav kakvog te čuvam... da mi kroz život,s vremena na vrijeme, tiho šapneš......... da...  v r i j e d i l o  j e