Probudite se, ustanete, umijete, operete zube, obučete se, izađete na ulicu i na glavu Vam odjedanput padne crijep sa krova susjedne kuće koji na toj istoj kući stoji već stotinjak godina, i ubije Vas. Ljudi će reći nema sreće, a taman je počeo živjeti, neki Vaš neprijatelj će likovati i reći „Imam sreće, sad ću moći završiti onaj posao“, ali nitko, ama baš nitko, neće moći dati konzistetntnu teoriju zašto ste se u tom trentku, baš Vi nalazili toga jutra na mjestu, zašto je baš Vas ubio taj crijep, zašto je baš tog trenutka skiliznuo sa krova, ne sekundu poslije ili prije......itd, itd. U cjelini, gledajući i Vas, i crijep, i ulicu, i posao netko će reći „To je sudbina“, a netko će drugi reći „Njegova je slobodna volja što je tu prolazio, a znao je da će jednog dana barem jedan crijep pasti s tog krova“. Nitko neće u pozadini vidjeti Atropu iz Kingove „Nesanice“, koji omogućuje da funkcionira svijet svrhovitosti i slučajnosti, a ne pripada ni jednom od tih svjetova.