Zašto su riječi postale tako silno važne? Zašto um tako spremno prihvaća otrcane odgovore u vezi s problemima koji nas duboko pogađaju? Zašto itko prihvaća bilo koje objašnjenje ondje gdje je riječ o velikome problemu? Zašto itko živi od riječi? Čovjek trpi, proživljava silne patnje, a netko dođe i dadne mu objašnjenje, pa on u tome objašnjenju traži utjehu. Postoji Bog, postoji reinkarnacija, postoji ovo, postoji ono, postoji nešto drugo.
Čovjek prihvaća riječ, objašnjenje, zato što mu to donosi utjehu; vjerovanje donosi utjehu onda kada je čovjek na mukama, u stanju tjeskobe. Objašnjenja što ih daju filozofi, psiholozi, svećenici, gurui i učitelji - od toga čovjek živi, što znači da živi životom iz druge ruke. Drugorazredna je osoba i zadovoljan je time.
Riječ 'Bog' jest simbol. Simboli postaju izuzetno važni, poput zastave. Zašto naš um tako postupa? Mnogo čitamo o mišljenju drugih ljudi, o događajima gledamo na televiziji. Uvijek nam drugi ljudi, netko drugi tko je daleko odavde, govore što moramo činiti. Um nam je time osakaćen i uvijek živimo životom iz druge ruke.
Posrednici su svuda oko nas.
Takvi se ljudi nikada nisu zapitali: »Mogu li ja biti svjetlost samome sebi - ne nečija tuđa svjetlost, Isusova ili Buddhina svjetlost?
« Može li čovjek biti svjetlost samome sebi?
A to znači bez imalo sjenke, jer biti svjetlost samome sebi znači da se ta svjetlost nikada ne gasi nekim umjetnim putem, zbog okolnosti, zbog tuge, slučajno. Može li čovjek to biti samome sebi?
Može, ali samo onda kada za njegov um nema nikakva izazova zato što je potpuno budan.
Čovjek koji želi samome sebi biti svjetlost mora se svega toga osloboditi. Čovjek može samome sebi biti svjetlost onda kada njegovo vlastito 'ja' prestane postojati. Tada se ta svjetlost pretvara u onu vječnu, svevremenu, neizmjernu svjetlost.
bglavac
edin.kecanovic
