126

Isus sazvavši sve svoje učenike, posla ih po dvojicu i dvojicu kroz područje Izraela, rekavši: “Idite i propovjedajte isto kao što ste vi čuli”.

Zatim se oni pokloniše i on položi ruku na njihove glave govoreći: “U ime Boga, dajte zdravlje bolesnima, izbacujte demone i ne prevarite Izrael o meni govoreći im ono šta sam ja rekao pred visokosvećenikom”.

Oni zato odoše, svi od njih, izuzev onog koji piše, sa Ivanom i Jakovom; i oni odoše kroz svu Judeju propovjedajući pokajanje isto kao što im je Isus rekao, liječeći svaku vrstu bolesti, tako da je sav Izrael potvrdio riječi Isusove, da je Bog jedan i da je Isus prorok Božji; kad su oni vidjeli takvo mnoštvo, radili su ono šta je Isus radio pri liječenju bolesnika.

Međutim, sinovi đavolovi su našli drugi način da progone Isusa, a ti su bili svećenici i književnici. Oni su govorili da Isus ima aspiraciju prema monarhiji nad Izraelom. Ali, oni su se bojali običnog puka, zato su oni tajno spletkarili.

Prošavši kroz Judeju učenici se vratiše Isusu, koji ih primi kao što otac prima svoje sinove, govoreći: “Recite mi, kako je djelovao Bog Gospod naš? Sigurno sam vidio Satanu da pada pod vaše noge i vi gazite po njemu, kao što vinogradar gazi po grožđu!”

Učenici odgovoriše: “O gospodaru, mi smo izliječili bezbrojne osobe, i istjerali mnoge domene koji su mučili ljude”.

Isus reče: “Neka vam Bog oprosti, o braćo, jer ste vi pogriješili govoreći: ”Mi smo izliječili", pošto je Bog taj koji je sve to učinio".

Tad oni rekoše: “Govorili smo ludo; zato nas pouči kako da govorimo”.

Isus odgovori: “Pri svakom dobrom poslu recite: ”Bog je uradio", a pri svakom lošem se kaže “Ja sam zgriješio”.

“Tako ćemo uraditi”, rekoše mu učenici.

Tad upita Isus: “Pa šta kaže Izrael, videći šta Bog radi sa rukama mnogih ljudi, što je Bog učinio mojim rukama?”

Učenici odgovoriše: “Oni kažu da postoji samo jedan Bog i da si ti Božji prorok”.

Isus odgovori sa zadovoljnim licem: “Slavljeno neka je sveto ime Božje, koji nije prezreo moju želju, sluge svog!”

I kad on ovo reče oni se povukoše na odmor.

127

Isus napusti pustinju i uđe u Jerusalem; našto se sav narod strka u Hram da ga vidi. Tako poslije čitanja psalmi Isus se pope na propovjedaonicu gdje su se obično peli književnici i davši znak za tišinu, svojom rukom, reče: “Blagoslovljeno neka je sveto ime Božje, o braćo, koji nas je stvorio od ilovače od zemlje, a ne od plamtećeg duha. Jer kad mi zgriješimo nalazimo milost pred Bogom: koju Satana neće nikada naći, jer je on kroz svoju oholost nepopravljiv, pošto govori da je on uvijek plemeniti jer je on plameni duh.

Jeste li čuli braćo ono šta kaže naš ostac David o našem Bogu, da se on sjeća da smo mi prašina i da naš duh ide i ne vraća se ponovo, zbog čega je on imao milost nad nama? Blagoslovljeni su oni koji znaju ove riječi, jer oni neće zgriješiti protiv svog Gospoda vjećno, pošto se oni poslije grijeha pokaju, zbog čega njihov grijeh ne ostaje. Teško onima koji se veličaju, jer oni će biti poniženi na goreće ugljevlje pakla. Recite mi braćo, šta je uzrok samoveličanja? Ima li možda ikakva dobra ovdje na Zemlji? Ne zasigurno, jer kao što kaže Solomon prorok Božji: “Sve što je pod suncem je ispraznost”. Ali ako nam stvari svijeta ne daju razlog da se veličamo u svom srcu, mnogo nam manje razloga daje naš žiovot; jer on je opterećen mnogim nevoljama, jer se sva stvorenja inferiorna na čovjeka bore protiv nas. O koliko ih je ubijeno gorućom toplotom ljeta; koliko ih je ubijeno mrazom i zimskom hladnoćom; koliko ih je ubijeno munjom i gradom; koliko ih je udavljeno u moru žestinom vjetrova; koliko ih je umrlo od kuge, od gladi, ili zato što su ih požderale divlje zvijeri, ujedale zmije, ugušeni hranom! O jadni čovjek, koji se uznosi, a ima tako mnogo tereta koji ga pritiskuju od strane svih stvorenja na svakom mjestu! A šta da vam kažem o tijelu i svijesti koji žele samo griješnost; o svijetu koji nudi samo grijeh; o zloćama koji služeći Satanu, progone svakog ko bi živio prem Zakonu Božjem? Sigurno je, braćo, da kad bi čovjek, kao što kaže naš otac David, svojim očima razmotrio vjećnost - on ne bi grilješio.

Veličati sebe u svom srcu je zaključavanje sažaljenja i milosti Božje, pa On ne oprašta. Jer naš otac David kaže da se naš Bog sjeća da smo mi samo prašina i da naš duh odlazi i ne vraća se ponovo. Ko god se veliča, zatim porekne da je prašina, a otud ne znajući svoju potrebu ne zatraži pomoć, tako naljuti Boga svog pomogaća. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, Bog bi oprostio Satani kad bi Satana znao svoju sopstvenu bijedu i zatražio milost od svog Stvoritelja, koji je blagoslovljen za svagda".

128

“U skladu s tim, braćo, ja, čovjek, prašina i ilovača, koji hoda po zemlji, kažem vama: činite pokoru i znajte svoje grijehe. Kažem braćo, da je Satana pomoću rimske armade obmanuo vas kad ste vi rekli da sam ja bog. Pazite zato da im ne vjerujete pošto su oni pali pod prokletstvo Božje, služeći krive i lažne bogove; kao što naš otac David priziva na njih prokletstvo, govoreći: ”Bogovi naroda su srebro i zlato, djela ruku njihovih; oni imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju, imaju nosove ali ne osjećaju miris, imaju usta a ne jedu, imaju jezik a ne govore, imaju ruke a ne dodiruju, imaju noge a ne hodaju". Zato reče David otac naš moleći se živećem Bogu: “Slični njima neka budu oni koji ih prave i oni koji u njih vjeruju”.

“O nećuvena oholost, ova oholost čovjeka, koji stvoren Bogom od zemlje zaboravlja svoje stanje i spreman je da napravi boga za svoje zadovoljstvo! Pri tom se on čutke ruga Bogu, mada bi on rekao: ”Nema koristi u služenju Bogu". Jer tako pokazuju djela njihova. A Satana želi da vas ograniči, o braćo, tjerajući vas da vjerujete da sam ja bog; obzirom da ja nisam u stanju da stvorim mušicu i što sam prolazan i smrtan, ja vam ne mogu dati ništa korisno, obzirom da i sam trebam sve. Kako bih vam ja onda mogao pomoći u svim stavarima, kad to samo Bogu pristaje?"

“Hoćemo li se onda mi koji imamo svog Boga velikog Boga koji je stvorio univerzum svojom rječju, rugati neznabošcima i njihovim bogovima?

Bila dva čovjeka koji su došli ovdje u hram da se mole: jedan je bio farizej a drugi carinik. Farizej se primakao svetilištu, i sa svojim uzdignutim licem reče: “Zahvaljujem ti, o Gospode moj Bože, jer ja nisam kao drugi ljudi grešnici, koji čine svaki porok, a posebno ovaj carnik; jer ja postim dva puta u sedmici i dajem desetniu od svoga šta imam”.

Carinik je ostao malo dalje, sagnut zemlji, i udarajući se po grudima on reče pognute glave: “Gospode, ja nisam vrijedan da pogledam ka nebu niti ka Tvom svetilištu, jer ja sam mnogo griješio; imaj milosti nadamnom!”

Uistinu, kažem vam, carnik je sišao iz hrama u boljem stanju od ferizeja, jer ga je Bog opravdao opraštajući mu sve njegove grijehe. A ferizej je sišao u gorem stanju od carinika, jer ga je naš Bog odbio, držeći njegova djela u odvratnosti".

129

“Hoće li se možda sjekira hvalisati što je posjekla šumu gdje je čovjek načinio vrt? Zasigurno ne, jer čovjek je to sve uradio, da, i (napravio) sjekiru svojim rukama.

A ti o čovječe, hoćeš li se ti hvalisati da si učinio sve šta je dobro, obzirom da te je naš Bog stvorio od ilovače i učinio u tebi svako učinjeno dobro?

I zašto ti prezireš svog komšiju? Zar ne znaš da te Bog nije sačuvao od Satane, ti bi bio gori od Satane?

Pa zar ne znaš da je jedan jedini grijeh promjenio najljepšeg anđela u najodbojnijeg demona? I da je najsavršeniji čovjek koji je došao na svijet koji je bio Adam, on promjenio u jadno biće, podvrgnuvši ga onom šta mi trpimo, zajdeno sa svim njegovim potomstvom? Koji dekret onda ti imaš zbog kojeg bi ti mogao živjeti na svoje vlastito zadovoljstvo bez straha? Jao tebi o ilovaćo, jer si ti sebe uzvisila nad Bogom koji te je stvorio, ti ćeš biti ponižena pod nogama Satane koji čeka na tebe".

I rekavši ovo Isus se pomoli, podigavši svoje ruke Gospodu, a narod govoraše: “Tako budi! Tako budi!” Kad je on završio svoju molitvu siđe s propovjedaonice. Tad bjaše prineseni njemu mnogi bolesni ljudi, koje on učini zdravima i napusti Hram. Nato ga Šimun gubavac, kojeg je Isus očistio, pozva da jede kruh.

Svećenici i književnici koji su mrzili Isusa izvijestiše rimske vojnike o onom šta je Isus rekao protiv njihovih bogova. Jer oni su svakako gledali kako da ga ubiju, ali ga nisu našli, jer su se bojali naroda. Isus ušavši u Šimunovu kuću, sjede za sto. I dok je on jeo, spazi ženu po imenu Marija, javnu grešnicu, kako uđe u kuću, baci se na tlo pred Isusove noge, i opra ih svojim suzama i namaza ih dragocjenim uljem, i obrisa ih sa kosom svoje glave.

Šimun je bio uvrijđen sa svima koji su bili pri mesu, i oni rekoše u svojim srcima: “Da je ovaj čovjek prorok, on bi znao koje je sorte ova žena i ne bi joj dopustio da ga dotakne”.

Tad reče Isus: “Šimune, moram nešto da ti kažem”.

Šimun odgovori: “Govori, o gospodaru, jer ja želim tvoju riječ”.

130

Isus reče: “Bio jedan čovjek koji je imao dva dužnika. Jedan je dugovao svom kreditoru pedeset novčića, a drugi petsto. Nato - kad nijedan nije imao čime da plati, vlasnik dirnut sažaljenjem oprosti dug obojici. Koji od njih bi više volio svog kreditora?”

Šimun odgovori: “Onaj kojem je oprošten veći iznos”.

Isus reče: “Dobro si rekao; ja ti kažem zato, pogledaj ovu ženu i sebe; oboje ste bili dužnici Bogu, jedan zbog gubavosti tijela, drugi zbog gubavosti duše, što je grijeh.

Bog naš Gospod, dirnut sažaljenjem kroz moje molitve je htio da izliječi tvoje tijelo i njezinu dušu. Ti me zato voliš malo, jer si malo primio kao dar. I tako kad sam ja ušao u tvoju kuću nisi me poljubio niti si pomazao moju glavu. A ova žena uistinu! odmah je ulazeći u kuću smjestila se pored mojih nogu koje je oprala svojim suzama i pomazala dragocjenim pomazanjem. Zato ti uistinu kažem, mnogi grijesi su joj oprošteni, jer je voljela mnogo". I okrećući se ženi on reče: “Idi svojim putem u miru, jer Gospod naš Bog ti je oprostio grijehe; ali pazi da više ne griješiš. Tvoja te je vjera spasila.”

131

Njegovi učenici se primakoše bliže Isusu nakon noćne molitve i rekoše: “Kako o gospodaru, moramo raditi da bismo izbjegli oholost?”

Isus upita: “Jeste li vidjeli siromaha pozvanog u prinčevu kuću da jede hljeb?”

Ivan odgovori: “Ja sam jeo hljeb u Herodovoj kući. Jer prije no što sam poznavao tebe, ja sam otišao da ribarim i obično sam ribu prodavao Herodovoj familiji. Jednog dana kad je on slavio, ja sam donio lijepu ribu. On me je natjerao da ostanem tamo i jedem”.

Tad reče Isus: “Pa kako si jeo hljeb sa nevjernicima? Bog neka ti oprosti, o Ivane! Ali, reci mi kako je bilo za stolom? Jesi li tražio da imaš najpočasnije mjesto? Jesi li tražio najfiniju hranu? Jesi li govorio kad nisi bio pitan za stolom? Jesi li smatrao sebe vrijednijim od drugih da sjediš za stolom?”

Ivan odgovori: “Tako mi Boga živog, ja se nisam usudio podići oči, obzirom da sam siromašni ribar, slabo odjeven, sjedeći među kraljevim baronima. Pa pošto mi je kralj dao mali komad mesa, ja sam mislio da mi se svijet srušio na glavu, zbog veličine naklonosti koju mi je kralj učinio. I doista kažem, da je kralj bio našeg Zakona, bio bih voljan da ga služim čitav život”.

Isus povika: “Ostani miran Ivane, jer ja se bojim da nas Bog ne baci u ambis isto kao Abirama, zbog naše oholosti!”

Učenici su drhtali od straha na Isusove riječi, kad on ponovo reče: “Bojmo se Boga, da nas ne baci u ambis zbog naše oholosti. O braćo, jeste li čuli Ivana šta je radio u prinčevoj kući? Teško ljudima koji dolaze na svijet, jer pošto žive u oholosti, oni će umrijeti u preziru i ići će zbunjeni.

Jer ovaj je svijet kuća gdje Bog gosti ljude, u kojoj su jeli svi sveti i proroci Božji. I uistinu kažem vam, sve što čovjek primi on to primi od Boga. Zbog toga čovjek treba da se ponaša sa najdubljom poniznošću, znajući sopstvenu ništavnost i veličinu Božju, sa velikom darežljivošću kojom nas hrani. Stoga čovjeku nije dopušteno da kaže: “Zašto je ovo učinjeno i ovo rečeno na svijetu?”, već prije da gleda sebe, jer uistinu on nije vrijedan da stoji na svijetu za božjom trpezom. Tako mi Boga živog, pred kojim stoiji moja duša, nema ništa tako malo šta se primi ovdje na svijetu od (ruke) Boga, a da čovjek za uzvrat ne treba da provede život na ljubav Božju.

Tako mi Boga živog, ti nisi pogriješio Ivane što si jeo kod Heroda, jer to je bila Božja odredba da tako učiniš, da bi ti bio naš učitelj i (učitelj) svakog ko se boji Boga." “Tako činite”, reče Isus svojim učenicima", da biste mogli živjeti na svijetu, kao što je Ivan živio u kući Heroda kad je on jeo hljeb s njim, jer ćete vi tako biti uistinu slobodni svake oholosti".

132

Isus je šetajući uzduž Galilejskog mora bio okružen velikim mnoštvom naroda, zbog čega on ode na mali čamac koji je ležao nedaleko od obale i usidren tako blizu kopna da se Isusov glas mogao čuti. Nato se svi oni primakoše moru i sjedeći očekivaše njegovu riječ. On tad otvori svoja usta i reče: “Gle, sijač je izišao da sije, pa kad je sijao nešto sjemena pade na put i bi izgaženo pod nogama ljudi i pojedeno od ptica; nešto je palo na kamenje pa kad je niklo - pošto nije imalo vlage - ono se spržilo na suncu; nešto je palo na ograde pa kad je raslo, trnje je blokiralo sjeme; a neko je palo na dobro tlo te je donijelo plod, čak tridesetostruko, šezdesetostruko i stostruko”.

Ponovo Isus reče: “Gle, otac familije je sijao dobro sjeme u svom polju: pa pošto su sluge dobrog čovjeka spavale, dođe neprijatelj njihovog gazde i posija kukolj preko dobrog sjemena. Pa kad je žito niklo, vidjelo se da je među žitom nikla velika količina kukolja. Sluge dođoše gazdi i rekoše: ”O gospodine, zar nisi zasijao dobro sjeme u svom polju? Zašto je onda tamo nikla velika količina kukolja?" Gazda odgovori: “Ja sam posijao dobro sjeme, međutim dok su ljudi spavali, čovjekov neprijatelj je došao i zasijao grahoriku preko žita”.

Sluge upitaše: “Hoćeš li da odemo i počupamo grahoriku iz žita?”

Gazda odgovori: “Ne činite to, jer biste išćupali s njom žito; nego čekajte dok dođe vrijeme žetve.Tad ćete ići i počupati grahoriku iz žita i baciti je u vatru da se spali, a žito ćete vi staviti u moju žitnicu.”

Ponovo reče Isus: “Otišlo je mnogo ljudi da prodaju smokve. Ali, kad su stigli na pijacu, gle, ljudi nisu vidjeli dobre smokve već prije lišće. Zato ljudi nisu mogli da prodaju svoje smokve. Videći ovo, jedan zao građanin reče: ”Sigurno bih mogao postati bogat." Nato on pozva svoja dva sina i (reče): “Idite i donesite veliku kolićinu lišća sa slabom smokvom”. Oni su ih prodali na vagu, u zlatu, jer su ljudi mogli da se zadovolje s lišćem. Potom se ljudi jedući smokve razbolješe teškom bolešću".

Ponovo reče Isus: “Gle, građanin je imao fontanu iz koje su sve okolne komšije uzimale vodu da bi oprali svoju nečistoću; međutim građanin je dopuštao da se samo njegova odjeća raspane”.

Ponovo reče Isus: “Odoše dva čovjeka da prodaju jabuke. Jedan je odabrao da prodaje koru od jabuka na vagu, za zlato, ne hajući ništa na podkoru jabuke. Drugi je želio da odbaci jabuke primajući samo malo kruha za svoje putovanje. Ali, ljudi su kupili koru od jabuka po težini u zlatu ne hajući ništa na onog koji je bio voljan da im da, štaviše, prezirući ga!”

I tako je Isus tog dana govorio gomili u parabolama. Zatim je otpustivši ih, otišao sa svojim učenicima u Nain gdje je podigao u život hudovičina sina koji ga je sa svojom majkom primio u svoju kuću i služio ga.

133

Njegovi učenici se primakoše blizu Isusa i upitaše ga govoreći: “O gospodaru, reci nam značenje parabola koje si govorio narodu”.

Isus odgovori: “Približava se čas molitve; zato kad se većernja molitva završi, ja ću vam reći značenje parabola”.

Kad se molitva završila, učenici se primakoše Isusu i on im reče: “Čovjek koji sije sjeme po putu, po kamenju, po trnju, po dobrom tlu, je onaj koji uči riječ Božju, koja pada na veliki broj ljudi. Ono pada na put kad dođe do ušiju mornara i trgovaca, koji zbog dugih putovanja koja čine i različitosti nacija s kojima imaju poslove - putem Satane odstrane riječ Božju iz svog sjećanja. Ono pada na kamenje kad dođe do ušiju dvoranima, jer zbog velike brige koju imaju da služe tijelo princa, u njih ne utanja riječ Božja. Čak iako oni imaju neko sjećanje na nju, čim oni imadnu kakvu nevolju, riječ Božja izlazi iz njihovog sjećanja; jer pošto oni ne služe Boga, oni se ne mogu nadati pomoći od Boga.

Ono pada u trnje kad dođe do ušiju onih koji vole sopstveni život, pa iako riječ Božja uspjeva na njima, kad porastu tjelesne želje oni priguše dobro sjeme Božje riječi, jer tjelesna zadovoljstva (ljudi) uzrokuju da se čovjek odrekne Božje riječi.

Ono koje pada na dobro tlo, je kad Božja riječ dođe do ušiju onog ko se boji boga, pa ono donese plod vječnog života. Uistinu, ja vam kažem, da u svakom stanju kad se čovjek boji Boga, riječ Božja će na njemu uroditi plodom.

O tom ocu porodice, ja ti kažem da je On Bog naš Gospod, otac svih stvari, jer je On stovorio sve stvari. Ali On nije otac po prirodi stvori, jer se On ne kreće, bez čega je generiranje nemoguće. To je onda, naš Bog, čiji je ovaj svijet; a polje u kom On sije je čovječanstvo, a sjeme je riječ Božja. Tako, kad su učitelji nemarni u propovjedanju riječi Božje, bivši okupirani poslom svijeta, Satana sije grijeh u srce ljudi, otkud dolaze beskrajne sekte zlih učenja".

Sveci i proroci viču: “O gospodine, zar onda ne daješ dobro učenje ljudima? Zašto onda ima tamo mnogo grešaka?”

Bog odgovara: “Ja sam dao dobro učenje ljudima, ali dok su ljudi bili odani ispraznosti, Satana je posijao zablude, da bi eliminisao moj Zakon”.

Sveti kažu: “O Gospode, mi ćemo rasprišiti te zablude uništenjem ljudi”.

Bog odgovara: “Ne činite to, jer su vjernici tako blisko povezani sa nevjernicima putem srodstva da će vjernici biti izgubljeni sa nevjernicima. Ali, čekajte do suda, jer će u to vrijeme nevjernici biti sabrani mojim anđelima i biće bačeni sa Satanom u pakao, dok će vjernici dobri doći u moje kraljevstvo. Sigurno je da će mnogi očevi nevjernici roditi sinove vjernike, radi kojih Bog čega svijet da okaje”.

134

“Oni koji nose dobre smokve su pravi učitelji koji propovijedaju dobru doktrinu, ali svijet koji nalazi zadovoljstvo u lažima traži od učitelja lišće lijepih riječi i laskanja. Videći to Satana se spaja sa tijelom i sviješću te donosi veliku količinu lišća, tj. kolićinu svjetskih stvari, u kojima on prikriva grijeh kojeg kad ga čovjek primi postaje bolestan i spreman na vječnu smrt.

Građanin koji ima vodu i daje svoju vodu drugima da operu svoju nečist, a dopušta da njegova sopstvena odjeća istruhne, je učitelj koji drugima propovjeda pokajanje a sebe još ostavlja u grijehu.

O jadni čovjek, jer ne pišu anđeli nego on sopstvenim jezikom u vazduhu kaznu koja mu odgovara!

Kad bi neko imao jezik kao slon, a ostatak njegovog tijela bio mal kao mrav, zar ne bi ova stvar bila čudovišna? Da, sigurno. Pa ja vam kažem uistinu da je veća neman onaj ko drugima propovijeda pokajanje, a sam se za svoje grijehe ne kaje.

Ona dva čovjeka koji prodaju jabuke su: jedan koji propovijeda za ljubav Božju, pa zato ne laska nikome nego propovijeda istinu tražeći jedino životno izdržavanje za siromaha. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, takav čovjek nije primljen od svijeta, već prije je prezren. Ali onaj koji prodaje koru po težini u zlatu, a odbacuje jabuke, on je taj koji propovjeda da ugodi ljudima: i tako laskajući ljudima, on runira dušu koja slijedi njegovo laskanje. Ah! koliko ih je stradalo zbog ovoga?"

Tad upita onaj koji piše i reče: “Kako bi neko slušao riječ Božju, i kako bi neko poznavao onog ko propovjeda za ljubav Božju?”

Isus odgovori: “Onaj ko propovijeda treba biti slušan kao da Bog govori, kad on propovjeda dobro učenje, jer Bog govori kroz njegova usta. Međutim onaj ko ne kori grijehe, imajući respekt prema ličnostima laskajući naročitim ljudima, treba biti izbjegavan kao užasna zmijurina; jer on uistinu truje ljudski sluh. Razumijete li? Uistinu ja vam kažem, kao što ranjen čovjek nema potrebu za finim zavojima da bi povezao svoje rane, već prije dobru mast, tako isto grešnik nema potrebe za lijepim riječima, već prije za dobrim ukorima, da bi on mogao prestati da griješi”.

135

Tad reče Petar: “O gospodaru, reci nam kako će izgubljeni biti mučeni, i koliko dugo će oni biti u paklu, da bi čovjek mogao uteći od grijeha?”

Isus odgovori: “O Petre, velika je to stvar koju si pitao, ako Bog da, ja ću ti odgovoriti. Znajte zato da je pakao jedan, ima sedam središta jedno ispod drugog. Otuda kao što postoji sedam vrsta grijeha, jer ga je Satana proizveo kao sedam kapija pakla: tako ima sedam kazni u njemu.

Jer zatvor koji je najprostraniji u srcu, biće uronjen u najdonje središte, prošavši kroz sva središta iznad njega, i trpeći sve bolove koji su u njima.

Kao što on ovdje traži da je veći od Boga, želeći da radi po svom nahođenju suprotno onom šta Bog naređuje i ne želeći da prizna nikog nad sobom: isto tako će on biti stavljen pod noge Satane i njegovih đavola, koji će ga gaziti kao što se gazi grožđe kad se pravi vino, a njemu će se stalno izrugivati đavli i prezirati ga.

Zavidnik koji se ovdje ljuti na dobro svog susjeda i raduje se njegovoj nesreći, ići će dole u šesto središte i tamo će biti deran zubima velikog broja paklenih zmijurina.

I njemu će izgledati da se sve stvari u paklu raduju njegovoj patnji i žaliti ako ne ode dole u sedmo središte. Jer iako je osuđeni nesposoban za bilo kakvu radost, Božja pravda će dati da to tako jadnom zavidniku izgleda, kao što izgleda čovjek u snu kad je podbadan nečim i time osjeća mučenje - isto tako će biti stavljen objekt pred jadnog zavidnog čovjeka. Jer gdje nema radosti uopće, njemu će izgledati da se svako raduje njegovoj nesreći, i žali što mu nije gore.

Pohlepni će ići dolje u peto središte, gdje će on trpiti krajnju bijedu, kao što pati bogati slavljenik. A demoni će mu radi većeg mučenja ponuditi ono što on želi, i kad on to imadne u svojim rukama, drugi đavoli će sa žestinom to istrgnuti iz njegovih ruku sa ovim riječima: “Zapamti da ti ne bi dao za ljubav Božju; tako Bog neće sada da ti primiš”.

Oh nesrećni čovjek! Sad će se on naći u stanju kad će se on sjećati proteklog obilja i vidjeti sirmaštvo sadašnjosti; i toga da je sa stvarima koje nije mogao imati - mogao postići vjećna zadovoljstva!

U četvrto središte će ići požudni, gdje će oni koji su promijenili put dat im od Boga biti kao žito skuhano u gorućem izmetu đavola. A tamo će oni biti zagrljeni strahovitim paklenim zmijurinama. A oni koji budu zgriješili sa kurvama, sva ta djela nećistoće će biti za njih transformirana u zajednicu sa paklenim furijama koje su demoni kao žene, čija kosa su zmije, čije su oči plamteći sumpor, čija su usta otrovna, čiji je jezik galeb, čije je tijelo svo opasano bodljikavim kukama, kao ono kojim oni love ribu, čije su kandže kao one u bića sa orlovskom glavom i lavljim tijelom, čiji su nokti britve, priroda čijih polnih organa je vatra. Pa sa takvima će pohotnici uživati pakleni žar koji će biti njihov ležaj.

U treće središte će ići lijenčine koji neće da rade. Ovdje su sagrađeni gradovi i ogromna mjesta, koji čim budu sagrađeni moraju biti odmah porušeni, jer ni jedan kamen nije postavljen kako treba. A ovo ogromno kamenje se polaže na ramena lijenčine koji nema slobodnih ruku da rashladi svoje tijelo kad ide i da olakša teret, pošto je lijenost oduzela snagu njegovih ruku, a njegove noge su okovane paklenim zmijama.

A što je gore, iza njega su demoni koji ga guraju i obaraju ga na zemlju mnogo puta pod teretom; niti mu iko pomaže da ga digne: naprotiv, ako je previše da digne, natovari mu se duplo.

U drugo središte će ići žderonje. Tu ima nestašice hrane do takvog stepena da neće biti ništa da se jede osim živih škorpija i živih zmija, koje daju takvu muku da bi bilo bolje nikad ne biti rođen nego jesti takvu hranu. Ponudiće im naravno demoni da vide delikates mesa; ali zato što oni imaju svoje ruke i noge vezane okovima od vatre, oni ne mogu ispružiti ruku kad im se pojavi meso. Ali, što je gore, sami ti škorpioni koje on jede, da bi oni požderali njegov trbuh, pošto ne mogu da se brzo probave, kidaju skrivene dijelove žderanje. A kad oni iziđu prljavi i zagađeni, prljavi kakvi jesu, ponovo bivaju pojedeni.

Gnjevni ide dole u prvo središte gdje biva vrijeđan od svih đavola i sve više prokletih koji idu niže od njega. Oni ga preziru i udaraju, natjerujući ga da legne na put kud oni prolaze stavljajući svoje noge na njegovo grlo. On nije sposoban da se brani, jer ima ruke svoje i noge vezane. I što je gore, on nije u stanju da da oduška svom bijesu vrijeđajući druge, jer mu je jezik pričvrćen kukom, sličnoj onoj koju koristi onaj ko prodaje meso. U ovom ukletom mjestu će biti opšta kazna ista za sva središta, kao mješavina različitog žita da se napravi kruh. Jer vatra, led, gromovi, munje, sumpor, toplota, hladnoća, vjetar, teror, bijes, svi će biti sjedinjeni pravdom Božjom, i na taj način da hladnoća neće ublažiti toplotu, niti vatra led, nego će svakoje davati mučenje jadnom grešniku".

136

“U ovom ukletom mjestu boraviće nevjernici vječito: kad bi svijet bio ispunjen zrnjem prohe, a jedna ptica dolazila jednom u svakih sto godina, da uzme po jedno zrno da isprazni svijet - kad bi se on ispraznio nevjernici bi ušli u raj, oni bi se odmarali zadovoljni. Ali, nema takve nade, jer njihovo mučenje ne može imati kraj, pošto oni nisu bili voljni da za ljubav Boga prekinu sa svojim grijehom.

A vjernici će imati komfor, jer će njihovo mučenje imati kraj".

Učenici bijahu zaplašeni čuvši ovo, i rekoše: “Tako znači vjernici moraju ići u pakao?”

Isus odgovori: “Svako, ma ko on bio, mora otići u pakao. Istina je ipak, da će sveti i proroci Božji ići tamo da vide, ne trpeći nikakvu kaznu; a pravednici će pretrpiti samo strah. A šta ću vam reći? Kažem vam da će tamo stići (čak) i Poslanik Božji, da vidi pravdu Božju. Nato će se od njegovog prisustva pakao zatvoriti. A pošto on ima ljudsko tijelo, svi oni koji imaju ljudsko tijelo biće pod kaznom, dotle dok Poslanik Božji ostane da gleda pakao, oni će biti bez kazne. Ali, on će tamo boraviti (samo) toliko dugo koliko se otvore i zatvore oči.

A ovo će Bog učiniti da bi svako stvorenje moglo spoznati da je ono primilo dobit od Poslanika Božjeg.

Kad on dođe tamo svi đavoli će vrištati i tražiti da se sakriju ispod goruće žeravice, govoreći jedan drugom: “Bježi, bježi, jer evo dolazi Muhammed, naš neprijatelj”. Kad čuje ovo Satana će udariti svoje lice objema rukama i vrišteći će reći: “Ti si plemenitiji od mene, uprkos meni, a ovo je nepravedno učinjeno!”

A što se tiče vjernika, kojih je u sedamdeset i dva stupnja, oni iz dva zadnja stupnja koji budu imali vjeru bez dobrih djela - jedan tužan pri dobrim djelima, a drugi ushićen u zlu - oni će boraviti u paklu sedamdeset hiljada godina. Nakon tih godina doći će anđeo Gabriel u pakao i čuće ih kako govore: “O Muhammede, gdje su tvoja obećanja koja si nam dao, govoreći da oni koji imaju svoju vjeru neće ostati u paklu za svagda?”

Tad će se anđeo božji vratiti u raj, i približivši se s poštovanjem Poslaniku Božjem, isprićaće mu ono što je on čuo. Zatim će Poslanik govoriti s Bogom i reći: “Gospode moj Bože, sjeti se obećanja svog datog meni, Tvom sluzi, za one koji su primili moju vjeru, da oni neće vječno ostati u paklu”.

Bog će odgovoriti: “Traži šta hoćeš, o moj prijatelju, jer Ja ću ti dati sve šta zatražiš”.

137

Tad će reći Poslanik Božji: “O Gospode, ima vjernika koji su u paklu sedamdeset hiljada godina. Gdje je o Gospode Tvoja milost? Molim te Gospode da ih oslobodiš tih gorkih kazni”.

Tad će Bog narediti četvorici povlaštenih anđela Božjih da odu u pakao i izvade svakog ko je imao vjeru njegovog Poslanika i odvesti ga u raj. A oni će ovo učiniti.

Takvo će biti preimućstvo vjere Božjeg Poslanika, da će oni koji budu vjerovali u njega, iako oni nisu uradili nikakva dobra djela, već samo umrli u ovoj vjeri, ići će u raj nakon kazne o kojoj sam govorio".

138

Rano kada je došlo jutro, svi ljudi grada sa ženama i djecom, dođoše kući gdje je bio Isus sa svojim učenicima i preklinjali ga govoreći: “Gospodine, imaj milosti nad nama, jer su ove godine crvi pojeli žito i mi nećemo imati nimalo kruha ove godine na našoj zemlji”.

Isus odgovori: “Oh, kakav je vaš strah! zar ne znate da je Ilija, sluga Božji, za tri godine koliko se nastavio progon Ahabov, nije vidio hljeba, hraneći se samo travama i divljim voćem? David naš otac, prorok Božji, jeo je dvije godine divlje plodove i trave, progonjen od Saula tako da je jedva dva puta jeo hljeb”.

Ljudi odgovoriše: “Gospodine, oni su bili proroci Božji hranjeni duhovnim zadovoljstvom, i zato su dobro izdržali; ali kako će se ovi mali hraniti? I oni mu pokazaše mnoštvo svoje djece. Tad Isus imade sažaljenje zbog njihove nevolje i reče: ”Koliko je do žetve?" Oni odgovoriše: “Dvadeset dana”.

Tad reče Isus: “Predajmo se ovih dvadeset dana postu i molitvi; jer Bog će imati milosti prema vama. Uistinu kažem vam, Bog je prouzrokovao ovu oskudicu, jer je ovde počela ludost ljudi i grijeh Izraelov, kad su oni rekli da sam ja Bog ili sin Božji”.

Kad su oni ispostili devetnaest dana, u jutro dvadesetog dana, oni vidješe polja i brežuljke pokrivne zrelim žitom. Nato oni otrčaše Isusu i sve mu isprićaše. I kad je on ovo ćuo, Isus zahvali Bogu i reče: “Idite braćo, sakupite hljeb koji vam je Bog dao”. Ljudi sakupiše toliko žita, da nisu znali gdje da ga skladište; a ova stvar je bila uzrok obilja u Izraelu.

Građani su održali savjet da bi isusa postavili sebi za kralja; saznavši to on pobježe od njih. Zato su se učenici borili petnaest dana da ga nađu.

139

Isusa je našao onaj koji piše i Jakov sa Ivanom. A oni plačući rekoše: “O gospodaru, zašto si pobjegao od nas? Mi smo te tražili žaleći; da, svi učenici te traže plačući”. Isus odgovori: “Ja sam pobjegao jer sam znao da vojska đavola priprema za mene ono šta ćete za kratko vrijeme vidjeti. Jer, podićiće se protiv mene prvo sveštenici i narodne starješine i tražiće ovlaštenje od rimskog guvernera da me ubiju, jer će se oni plašiti da ja želim da uzrupiram kraljevstvo nad Izraelom. Štaviše mene će prodati i izdati jedan od mojih učenika, kao što je Josip bio prodat u Egipat. Ali, pravedni Bog će dati da on pane, kao što kaže prorok David: ”On će dati da pane u jamu onaj ko plete zamku svom komšiji". Bog će me spasiti iz njihovih ruku i uzeće me sa svijeta".

Tri učenika bijahu zaplašena, ali ih Isus utješi govoreći: “Ne bojte se, jer nijedan od vas me neće izdati”. Time oni dobiše nešto utjehe.

Slijedećeg dana tamo dođoše dva po dva, trideset šest Isusovih učenika; a on je boravio u Damasku čekajući druge. I svi su oni tugovali, zato što su znali da Isus mora otići sa svijeta. Zato on otvori svoja usta i reče: “Sigurno je nesrećan onaj koji ide a da ne zna kamo ide; međutim nesrećniji je onaj ko je u stanju i zna kako stići do dobrog konaćišta, a želi i hoće da ostane na blatnjavom putu na kiši, i u opasnosti od pljačkaša. Recite mi braćo je li ovaj svijet naša rodna zemlja? Sigurno ne, pošto je prvi čovjek izbačen na svijet kao na izgnonstvo; a na njemu on trpi kaznu svoje greške. Može li se onda naći izgnanik koji ne želi da se vrati u svoju sopstvenu bogatu zemlju, kad se nađe u bijedi? Sigurno to razum pobija, ali to iskustvo dokazuje, jer zaljubljenici svijeta neće razmišljati o smrti; naprotiv, kad im neko govori o tome, oni neće da čuju njegov govor”.

140

“Vjerujte vi, o ljudi, da sam ja došao na svijet sa privilegijom koju nijedan čovjek nije imao, niti će je čak Poslanik Božji imati; pošto naš Bog nije stvorio čovjeka da ga stavi na svijet, već prije da ga smjesti u raj.

Sigurno je da onaj ko nema nikakve nade da će išta primili od Rimljana - jer su oni zakona koji je stran njemu - nije voljan da napusti sopstvenu zemlju sa svim šta ima, da se nikad ne vrati i da ode živjeti u Rim. Još manje bi to učinio kad bi vidio da je uvrijedio Cezara. Isto tako, doista vam kažem, i Solomon, Božji prorok viće sa mnom: “O smrti, kako je gorko sjećanje na tebe onima koji imaju oslonac u svojim bogatsvima!” Ja ovo ne kažem zato što sad moram da umrem: pošto sam ja siguran da ću živjeti skoro blizu do kraja svijeta. Međutim ja ću vam govoriti o ovom, da biste vi mogli naučiti da umrete.

Tako mi Boga živog, sve što je učinjeno pogrešno čak jednom, pokazuje da bi se stvar dobro uradila potrebno ju je vježbati.

Jeste li vidjeli vojnike, kako se u vrijeme mira vježbaju jedan s drugim, kao da su u ratu? Ali kako će taj čovjek da umre dobrom smrću, koji nije naučio da umre dobro?

“Dragocjena je smrt sveca u očima Gospoda”, rekao je prorok David. Znate li zašto? Ja ću vam reći; zbog tog, kao što su sve rijetke stvari dragocjene tako je i smrt onih koji umru dobro, pošto su rijetki je dragocjena u očima Boga našeg stvoritelja.

Sigurno je, kad god čovjek započne sve, ne samo da je voljan da to završi, nego ga muči hoće li njegov plan imati dobar završetak.

O nesrećni čovjek, što hvali više svoje šnjire nego sebe; jer kad on sječe platno on ga mjeri pažljivo prije no što ga odsječe; a kad ga odsječe on ga sašije s pažnom. Međutim, njegov život - koji je rođen da bi umro - jedino ne umire ko nije rođen - zašto ljudi ne bi mjerili svoj život smrću?

Jeste li vidjeli one koji grade kako za svaki kamen koji polažu oni imaju u vidu temelj, mjereći ga da bude prav, da zid ne bi pao? O jadni čovjek! jer će s najvećim rušenjem pasti građevina njegovog života, zato što on ne gleda na temelj smrti!"

141

“Reci mi: kad je čovjek rođen, kako je rođen? Sigurno je rođen go. I kad se on položi mrtav po zemlji, kakvu korist on ima? Obično laneno platno u koje je umotan: i ovo je nagrada koji mu je svijet dao.

Pa ako sredstva u svakom poslu moraju biti proporcionalna početku i kraju, da bi se posao priveo dobrom kraju, kakav će kraj imati čovjek koji želi zemaljska bogatstva? On će umrijeti, kao što kaže David, prorok Božji: “Grešnik će umrijeti najhrđavijom smrću”.

Ako čovjek šijući odijelo udjeva zrak umjesto konca u iglu, kako će posao postići (cilj)? Sigurno je da bi radio uzalud i bio bi prezren od svojih susjeda. Sad čovjek ne vidi da on ovo kontinualno radi, kad on prikuplja zemaljska dobra. Jer, smrt je igla u koju zraci zemaljskih dobara ne mogu da se udjenu. Ipak, on se u svojoj ludosti kontinualno bori da bi njegov posao uspio, ali uzalud.

A ko god ne vjeruje ovo na moju riječ, neka on pogleda na kabre (mezare), jer tu će naći istinu. Onaj ko bi bio voljan postati mudar pored svih drugih, u strahu Božjem, neka on studira knjigu kabra, jer tamo će on naći istinsku doktirnu za svoj spas. Jer on će znati da se pričuva svijeta, tijela, svijesti, kad on vidi da je ljudsko tijelo rezervisano za hranu crvima.

Recite mi, kad bi postojao put koji je u takvom stanju da bi hodanjem posred njega čovjek išao sigurno, a idući krajevima njegovim razbio glavu; šta biste vi rekli kad biste vidjeli ljude suprotstavljene jedne drugima, i boreći se u nadmetanju da dođu što bliže kraju i ubiju se? Kakva bi bila vaša zapanjenost!? Sigurno biste rekli: “Oni su ludi i sumanuti, a ako nisu sumanuti, onda su očajni”.

“To je istina”, odgovoriše učenici.

Tad Isus zaplaka i reče: “Takvi su uistinu zaljubljenici svijeta. Jer kad bi oni živjeli u skladu s razumom, koji zauzima središnje mjesto u čovjeku, oni bi slijedili zakon Božji i bili bi spašeni od vječne smrti. Ali pošto oni slijede tijelo i svijet, oni su sumanuti i okrutni neprijatelji sami sebi boreći se da žive arogantnije i pohotljivije jedan od drugog”.

142

Juda izdajnik, kad je vidio da je Isus pobjegao, izubi nadu da će postati močan na svijetu, jer je on nosio Isusovu novčarku u kojoj je čuvao sve šta mu je dato za ljubav Božju. On se nadao da će Isus postati kralj Izraela i tako bi on sam bio močan čovjek. Zato - izgubivši ovu nadu, on reče u sebi: “Da je ovaj čovjek prorok, on bi znao da je kradem njegov novac; i tako bi on izgubio strpljenje i izbacio me iz svoje službe znajući da ne vjerujem u njega. A da je mudar čovjek, on ne bi pobjegao od časti koju Bog hoće da mu da. Stoga je bolje da ja sačinim aranžman sa prvosvećanicima i sa književnicima i farizejima i vidim kako da ga izručim u njihove ruke, jer tako ću ja biti u stanju da postignem nešto dobro”. Donijevši ovakvu odluku, on dade obavještenje književnicima i farizejima kako je stvar prošla u Nainu. Oni održaše savjet sa prvosveštenikom, govoreći: “Šta ćemo raditi ako ovaj čovjek postane kralj? Sigurno ćemo mi proći slabo; jer on je rad da reformira obožavanje Boga poslije drevnog običaja, jer on ne može daleko sa našim tradicijama? Pa kako ćemo mi proći pod suverenitetom takva čovjeka? Sigurno ćemo svi stradati s našom djecom: pošto budemo izbačeni s dužnosti, moraćemo prositi naš hljeb.

Mi sad imamo, hvaljen neka je Bog, kralja i guvernera koji su stranci našem zakonu, koje nije briga za naš zakon, isto kao što nas nije briga za njihov. I tako smo mi u stanju da činimo šta god hoćemo; jer iako mi griješimo, naš Bog je tako milosrdan da se on umiri žrtvom i postom. Ali ako ovaj čovjek postane kralj, on se neće umiriti ako ne vidi obožavanje Boga onako kao je Mojsije pisao; a šta je gore, on kaže da Mesija neće doći iz sjemena Davidovog (kao što nam je jedan od njegovih glavnih učenika rekao), nego on kaže da će on doći iz sjemena Jišmaelovog, i da je obećanje učinjeno na Jišmaelu, a ne na Isaku.

Šta će onda biti plod ako se ovom čovjeku dopušta da živi? Sigurno će Ismaeliti steći ugled kod Rimljana, i oni će im dati našu zemlju u posjed; i tako će Izrael opet biti podvrgnut ropstvu kao što je bilo ranije". Čuvši prijedlog, visokosvećenik dade odgovor da on mora vidjeti sa Herodom i guvernerom, “jer mu je narod naklonjen, pa bez vojske mi nećemo biti u stanju da išta učinimo; i neka Bog bude zadovljan da s vojskom obavimo ovaj posao”.

Pošto su se posavjetovali međusobno, oni splaniraše da ga se dokopaju noću, kad Herod i guverner pristanu na to.

143

Zatim voljom Božjom svi učenici dođoše u Damask. Na taj dan je Juda izdajnik pokazivao više od drugih tugu zbog Isusovog odsustva. Zato Isus reče: “Neka se svako pripazi onog koji se bez povoda trudi da ti da znak ljubavi”.

I Bog nam oduze naše razumjevanje, da mi ne bismo mogli znati s kojim ciljem je ovo on rekao.

Nakon dolaska svih učenika Isus reče: “Vratimo se u Galileju, jer tako mi je rekao anđeo Božji da moramo ići tamo”. Poslije toga, jednog subotnjeg jutra, Isus dođe u Nazaret. Kad građani prepoznaše Isusa, svi poželješe da ga vide. Nato carinik po imenu Zakej, koji je bio niskog stasa, pošto nije bio u stanju da vidi Isusa od velikog mnoštva, pope se na vrh egipatske smokve i tu je čekao na Isusa da prođe kroz to mjesto, kad je išao u sinagogu. Isus zatim, došavši u to mjesto podiže svoje oči i reče: “Siđi Zakej, jer ja ću danas boraviti u tvojoj kući”.

Čovjek siđe i primi ga radosno napravivši sjajnu gozbu.

Farizeji su gunđali, govoreći Isusovim učenicima: “Zašto je to otišao vaš gazda da jede sa carinicima i grešnicima?”

Isus odgovori: “Iz kog razloga doktor (ulazi) u kuću? Recite mi, i ja ću vama reći zašto sam došao ovdje”.

Oni odgovoriše: “Da lijeći bolesne”.

“Vi kažete istinu”, reče Isus, “jer zdravi nema potebe za liječenjem, samo bolesni”.

144

Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, Bog šalje svoje proroke i sluge na svijet da bi se grešnici pokajali; a ne šalje zbog pravednih, jer oni nemaju potrebu za pokajanjem, isto kao što onaj ko je čist nema potrebu za kupanjem. Ali, uistinu vam kažem, da ste vi pravi farizeji vi biste bili radosni što sam otišao među grešnike za njihov spas.

Recite mi, vi znate svoje porjeklo, a zašto je svijet počeo da prima ferizeje? Sigurno ću vam reći, pošto vi ne znate. Zato čujte moje riječi.

Enoh, prijatelj Božji, koji je išao s Bogom u istini ne obazirući se na svijet, preveden je u raj; i on tamo boravi do suda (jer kad se približi kraj svijeta, on će se vratiti na svijet sa Ilijom i jednim drugim). I tako su ljudi, imajući znanja o ovom, kroz želju za rajom počeli da traže Boga svog stvoritelja. Jer “farizej” precizno znači “traži Boga ” na jeziku Kanana, jer tamo je ovo ime nastalo ismijavanjem dobrim ljudima, pošto su se Kananci bili odali idolatriji, što je obožavanje ljudskih ruku.

Nato su Kananci, videći one od našeg naroda izdvojene od svijeta da služe Boga, s izrugivanjem, kad bi vidjeli jednog takvog, govorili: “farizej”, tj. “on traži Boga”; kao što su govorili: “O ludi čovječe, ti nemaš statue idola i obožavaš vjetar; zato gledaj u svoju sudbinu i dođi i služi naše bogove”.

“Uistinu ja vam kažem”, reče Isus, “svi sveti i proroci Božji su bili farizeiji ne po imenu, kao što ste vi, nego na djelu. Jer oni su u svim svojim djelima tražili Boga svog stvoritelja, i za ljubav Božju oni su napustili gradove i vlastita dobra, prodajući ih i dajući siromašnim za ljubav Božju”.

　

145

Tako mi Boga živog, u vrijeme Ilije, prijatelja i proroka Božjeg, bilo je dvanaest planina nastanjenih sa sedamnaest hiljada Farizeja; i bilo je tako da se tamo u toku velikom broju nije mogao naći ni jedan prokletnik, već su svi bili Božji izabranici. Ali sada, kad Izrael ima više od sto hiljada farizeja, neka Bog bude zadovoljan, što iz svake hiljade ima jedan odabraćnik!"

Farizeji odgovoriše u gnjevu: “Tako, onda smo svi prokletnici, a ti držiš našu vjeru u prokletstvu!”

Isus odgovori: “Ne držim u prokletstvu nego u odobravanju vjeru pravih farizeja, i ja sam za to spreman da umrem. Ali, hajte da vidimo jeste li vi farizeji. Ilija prijatelj Božji, pri molitvi svog učenika Eliše je napisao malu knjigu u koju je uključio svu ljudsku mudrost sa zakonom Boga, našeg Gospoda”.

Farizeji su bili zbunjeni kad su čuli ime knjige Ilijine jer su oni znali da se kroz njihovu tradiciju niko nije držao takve doktrine. Zato su oni bili voljni da odu pod izgovorom posla koji moraju uraditi.

Tad reče Isus: “Da ste vi farizeji, vi biste ostavili sve druge poslove da bi prisustvovali ovome; jer farizej traži samo Boga. Zato oni u zbunjenosti ostaše da slušaju Isusa, koji ponovo reče: ”Ilija sluga Božji" (jer tako počinje knjižica), “svima onima koji žele da idu s Bogom svojim stvoriteljem, piše ovo. Ko god želi da mnogo nauči, oni (sic) se boje Boga malo, jer onaj ko se boji Boga zadovoljan je da zna samo ono što Bog hoće.

Oni koji traže lijepe riječi, ne traže Boga, koji samo kori naše grijehe.

Oni koji žele da traže Boga, neka oni brzo zatvore prozore i vrata svojih kuća, jer gospodar ne dozvoljava da bude nađen van svoje kuće, (na mjestu) gdje on nije voljan. Čuvajte zato svoje savjesti i svoje srce, jer se Bog ne nalazi izvan nas, na ovom svijetu na kojem je omrznut. Oni koji žele da čine dobra djela, neka oni pripaze na same sebe, jer ne koristi dobiti čitav svijet, a izgubiti vlastitu dušu.

Oni koji žele da uče druge, neka oni žive bolje od drugih, jer se ništa ne može naučiti od onog ko zna manje od nas. Kako će onda grešnik popraviti svoj život kad on sluša onog ko je gori od njega, da ga podučava? Oni koji traže Boga, neka on (sic) bježi od razgovora s ljudima; jer Mojsije pošto je bio sam, na gori Sinaj ga je našao i govorio s Bogom, kao što što prijatelj govori s prijateljem.

Oni koji traže Boga, oni će jednom u trideset dana izići gdje budu ljudi svijeta; jer se u jednom danu mogu uraditi svi poslovi za dvije godine u pogledu posla onoga ko traži Boga.

Kad ide, neka gleda jedino u svoje noge.

Kad govori, neka govori samo ono šta je potrebno.

Kad oni jedu, neka se dižu iza stola još gladni; misleći svaki dan da neće biti drugog; trošeći svoje vrijeme kao onaj koji uvlaći dah.

Neka jedna odjeća od životinjske kože bude dovoljna.

Neka grumen zemlje spava na goloj zemlji; za svaku noć nek bude dovoljno dva časa sna.

Neka ne mrzi nikog osim sebe; nek ne osuđuje nikog osim sebe.

U molitvi neka oni stoje u takvom strahu kao da su na sudu koji dolazi.

Pa činite ovo u službi Božjoj, sa zakonom kog vam je Bog dao preko Mojsija, jer ćete na taj način naći Boga, da ćete stalno i na svakom mjestu se osjećati da je Bog u vama i da ste vi u Bogu".

Ovo je mala knjiga Ilijina, o farizeji zato vam ponovo kažem, da ste vi farizeji, vi biste bili radosni što sam ja ušao ovdje, jer Bog ima milost nad grešnicima".

　

　

　

146

Tad reče Zakej: “Gospodine, gle, ja ću dati za ljubav Božju četvorostruko svega šta sam primio zelenašenjem”.

Tad reče Isus: “Ovog dana je spas došao u ovu kuću. Uistinu, uistinu, mnogi carinici, kurve i grešnici će ući u kraljevstvo Božje, a oni koji broje sebe pravednicima ići će u paklene ognjeve”.

Čuvši ovo farizeji odoše u bijesu. Tad reče Isus onima koji si se vratili pokajanju i svojim učenicima: “Bio jedan otac koji je imao dva sina, i mlađi reče: ”Oče, daj mi moj dio dobara", i njegov otac mu to dode. I on primivši svoj dio, napusti i ode u daleku zemlju, gdje je protraćio sve sa kruvama, živeći raskalašeno. Poslije ovoga nastade velika glad u zemlji, tolika da je jadni čovjek išao građaninu da služi, koji bi ga postavio da hrani svinje na njegovom imanju. I dok bi ih hranio, on bi utolio svoju glad sa svinjama, jedući žirove. Ali, kad je došao sebi on reče: “Oh, koliko obilja ima u kući moga oca pri gozbi, a ja ovdje ginem od gladi! Ja ću se dići i otići svom ocu i reći mu: ”Oče, ja sam pogriješio u nebu protiv tebe; radi sa mnom kao što radiš sa svojim slugom".

Siromah je otišao, te se desi, da ga je izdaleka vidio njegov otac kako dolazi, i sažali se nad njim. Tako je izišao da ga susretne i došavši njemu zagrili ga i poljubi.

Sin reče poklonivši se: “Oče ja sam zgriješio u nebu protiv tebe, učini mi kao što činiš jednom od svojih sluga, jer ja ne zavrijeđujem da se zovem tvojim sinom”.

Otac odgovori: “Sine ne govori tako, jer ti si moj sin, i ja neću dozvoljiti da ti budeš u stanju mog roba”. I on pozva svoje sluge i reče: “Donesite ovamo novu odjeću i obucite ovog mog sina, i dajte mu nove uzice; dajte mu prsten na prst njegov i odmah ubijte utovljeno tele i mi ćemo napraviti veselje. Jer, ovaj moj sin je bio mrtav i sad je ponovo došao u život, bio je izgubljen, a sad je nađen”.

147

Dok su se oni veselili u kući, gle, stariji sin dođe kući, i on, čuvši da oni prave veselje unutra, zaćudi se i pozvavši jednog od sluga, on ga upita zašto na takav način prave veselje.

Sluga mu odgovori: “Tvoj brat je došao i tvoj otac je ubio utovljeno tele i oni sad slave”. Stariji sin je čuvši ovo bi uveliko ljut i ne htjede da uđe u kuću. Zato iziđe njegov otac k njemu i reče mu: “Sine, tvoj brat je došao, dođi zato i raduj se snjim”.

Sin u bijesu odgovori: “Uvijek sam ti dobro služio, a ti mi nikad nisi dao da pojedem janje sa svojim prijateljima. Međutim, za ovog bezvrijednog momka koji te je napustio, potrošivši svoj dio sa kurvama, sad pošto ti je došao ubio si utovljeno tele”.

Otac odgovori: “Sine, ti si stalno sa mnom i sve je tvoje; ali ovaj je bio mrtav i sad je ponovo živ, bio je izgubljen a sad je nađen, zato mi moramo da se radujemo”.

Stariji sin je bio još ljući i reče: “Idi ti i trijumfuj, jer ja neću jesti za stolom bludnika”. I on ode od svog oca ne primivši čak ni novčoć.

“Tako mi Boga živog”, reče Isus, “isto tako se raduje među anđelima Božjim gršnik koji se pokaje”.

I kad su oni pojeli, on ode, jer je bio raspoložen da ide u Judeju. Nato učenici rekoše: “Gospodaru, ne idi u Judeju, jer mi znamo da su se ferizeji savjetovali s provosvećenikom protiv tebe”.

Isus odgovori: “Ja sam to znao prije nego su oni to učinili, ali ja se ne bojim, jer oni ne mogu učiniti ništa suprotno Božjoj volji. Zato neka oni čine sve šta žele; jer ja se ne bojim njih, nego se bojim Boga”.

　

148

Recite mi sada: današnji farizeji - jesu li oni farizeji? Jesu li oni sluge Božje? Sigurno ne. Da i ja vam kažem da nema gore stvari ovdje na Zemlji od ove, što čovjek pokriva sebe profesijom i odjećom vjere da bi prikrio svoju poročnost. Reći ću vam jedan jedini primjer farizeja starog vremena, da biste vi znali sadašnje. Nakon odlaska Ilije, iz razloga velikih progona od idolopoklonika, sveti skup ferizeja se raspršio. Jer je u tom istom vremenu Ilije ubijeno u jednoj godini više od deset hiljada proroka koji su bili pravi ferizeji.

Dva ferizeja su otišla u planine da tamo žive, i jedan je živio petnaest godina ne znajući za svog susjeda, iako su bili daleko sahat putovanja. Vidite onda jesu li bili radoznali! Desilo se da je na tim planinama nastala suša, pa su oni obojica krenuli u potragu za vodom i tako su se našli. Tada stariji reče (jer bio je njihov običaj da najstariji govori prije svakog drugog, i oni su smatrali velikim grijehom ako mladić govori prije starijeg) - stariji nato reče: “Gdje ti stanuješ, brate?”

On odgovori, pokazujući nastambu svojim prstom: “Ovdje stanujem”; jer oni su bili blizu nastambe mlađeg.

Reče stariji: “Koliko ovdje stanuješ, brate?”

Mlađi odgovori: “Petnaest godina”.

Reče stariji: “Možda si ti došao kad je Ahab pobio sluge Božje?”

“Tačno tako”, odgovori mlađi.

Reče stariji: “O brate, znaš li ko je kralj Izrael?”

Mlađi odgovori: “Bog je kralj Izraela, jer idolopokonici nisu kraljevi, nego progonitelji Izraela”.

“Istina je”, reče stariji, “ali ja sam mislio da kažem, ko je taj sada ko progoni Izraela?”

Mlađi odgovori: “Grijesi Izraelovi progone Izraela, jer da oni nisu zgriješili, (Bog) ne bi podigao protiv Izraela idolopokloničke prinčeve”. Tad reče stariji: “Ko je taj nevjerni princ kog je Bog poslao za kažnjavanje Izraela?”

Mlađi odgovori: “Pa kako bih ja znao, obzirom da ja za ovih petnest godina nisam vidio čovjeka izuzev tebe, i ja ne znam da čitam, jer nikakva slova mi nisu poslata?”

Reče stariji: “Pa, kako su ti ovčije kože nove! Ko ti ih je dao, ako nisi vido nijednog čovjeka?”

149

Mlađi odgovori: “Onaj ko je očuvao dobrom odjeću naroda Izraela četrdeset godina u divljini, sačuvao je moje kože kao što vidiš”.

Tad stariji opazi da je mlađi savršeniji od njega, jer on je svake godine imao posla s ljudima. Potom, da bi on imao (koristi od) svog razgovora, on reče: “Brate, ti ne znaš da čitaš, a ja znam, jer imam u svojoj kući Psalme Davidove. Dođi onda, da bih ti ja svaki dan čitao i objasnio ono šta David kaže”.

Mlađi odgovori: “Hajmo sada”.

Stariji reče: “O brate, sad je dva mjeseca kako sam pio vodu. Hajde zato da vidimo šta Bog kaže preko svog proroka Davida: Gospod je u stanju da nam da vodu”.

Nato se oni vratiše nastambi starijeg, pred čijim vratima nađoše izvor svježe vode.

Reče stariji: “O brate, ti si svetac Božji, radi tebe je Bog dao ovo vrelo”.

Mlađi odgovori: “O brate, ti ovo kažeš u poniznosti; međutim sigurno je da ako bi ovo Bog učinio za mene, on bi načinio izvor blizu moje nastambe, da ja ne bih trebao ići (tražiti ga). Ja ti priznajem da sam se o tebe ogriješio. Kad si ti rekao da dva dana nisi pio vodu: a ja bio dva mjeseca bez pijenja, osjetio sam u sebi uzvišenost, kao da sam ja bolji od tebe”.

Tad reče stariji: “O brate, ti govoriš istinu, zato nisi zgriješio”.

Reče mlađi: “O brate, ti si zaboravio šta je naš otac Ilija rekao, da onaj ko traži Boga treba da osudi sam sebe. Sigurno on to nije napisao da bi ga mi čitali, nego prije da bi ga se držali”.

Reče stariji videći istinu i pravednost svog druga: “To je istina; i naš Bog ti je oprostio”.

Rekavši ovo on uze Psalme, i pročita ono šta kaže naš otac David: “Postaviću stražu nad svojim ustima da moj jezik ne skrene ka riječima grijeha, opravdavajući svoj grijeh.” I ovdje stariji učini raspravu o jeziku i mlađi ode. Poslije toga su oni bili još petnaest godina prije no što su se našli, jer je mlađi promjenio svoje boravište.

Kad ga je ponovo pronašao, stariji reče: “O brate zašto se ne vratiš u moju nastambu?”

Mlađi odgovori: “Jer još nisam dobro naučio šta si mi rekao”.

Tad reče stariji: “Kako ovo može biti, obzirom da je prošlo petnest godina?”

Mlađi odgovori: “Što se tiče riječi, ja sam ih naučio za jedan sahat i nikad ih nisam zaboravio; ali ih se još nisam pridržavao. Naš Bog ne traži da naš intelekt bude dobar, već prije naše srce. Tako, na dan sudnji On nas neće pitati šta smo naučili, nego šta smo učinili”.

150

Stariji odgovori: “O brate, ne govori tako, jer ti prezireš znanje kojim Bog hoće da ga hvalimo”.

Mlađi odgovori: “Pa kako da sad govorim, a da ne panem u grijeh; jer tvoja je riječ istinita, moja takođe. Kažem da oni koji znaju zapovijesti Božje zapisane u Zakonu, treba da ih se drže (prvo), ako bi oni kasnije naučili više. A sve šta čovjek nauči, neka ga se drži, a ne (jedva) da ga zna”.

Reče stariji: “O brate, reci mi, s kim si govorio pa da znaš da si naučio sve šta sam ja rekao?”

Mlađi odgovori: “O brate, ja govorim sa sobom. Svaki se dan ja postavim pred sud Božji, da bih položio svoj račun. I uvijek ja osjećam u sebi nekog ko opravdava moje greške”.

Reče stariji: “O brate, kakve greške imaš ti koji si savršen?”

Mlađi odgovori: “O brate, ne govori tako, jer ja stojim između dviju velikih grešaka: jedna je što ja ne spoznajem sebe kao najvećeg grešnika, što ja ne želim da učinim pokoru za to više od drugih ljudi”.

Stariji odgovori: “Pa kako bi ti znao sebe kao najvećeg grešnika, ako si najsavršeniji (od ljudi)?”

Mlađi odgovori: “Prva riječ koju je rekao moj gospodar meni kad sam postao Farizej,

vrijeme proteklih dana pohodio Svojim prorokom Isusom Kristom u velikom milosrđu pouke i čudesa, zbog čega mnogi, postavši prevareni od Satane, pod izgovorom pobožnosti, propovijedaju najbezbožnije dogme, nazivajući Isusa sinom Božijim, odričući se obrezivanja koje je Bog naredio za svagda, i dopuštajući svako nečisto meso: među kojima je Pavle takođe obmanut, o čemu govorim ne bez žalosti; iz tog razloga ja pišem tu istinu koju sam vidio i čuo, kroz vezu koju sam imao sa Isusom, a da biste vi bili spašeni, a ne obmanuti od Satane i stradali na Božijem sudu. Zato se pričuvajte svakoga ko vam propovijeda novo učenje suprotno onome šta ja pišem, da biste bili vječno spašeni.
Veliki Bog neka je s vama i neka vas štiti od Satane i od svakog zla. Amen.