S.S.Doliwa

 

Vjernost prema partneru

 

Kako većina ljudi životnog partnera izabire u dvadesetim godinama života, oni to rade u dobi u kojoj je duša još vrlo podatljiva i podložna utjecajima. Iskustva koja se tada stječu duboko se utiskuju, oblikuju čovjeka i prate ga cijeli život. Neka kasnija veza morat će živjeti s tim sjećanjima i slikama. To može biti veoma plodno za pojačano sazrijevanje obaju partnera. Isto tako, to može dovesti i do određena distanciranja koje se osjeća kao nešto strano, zbog čega značenje starih slika – posebno kada postanu jasnije zbog vremenskog razmaka – može još više pojačati.

Ovdje se naravno postavlja pitanje vjernosti. U kolikoj mjeri i koliko dugo npr. smije jedan partner u novoj vezi žaliti za prošlim odnosom? Kada je to korisno, a od kojega trenutka mu ometa upuštanje u novu situaciju?

Ovdje je nova otvorenost donijela mnogo pozitivnoga. Partneri  danas govore mnogo otvorenije o svojim osjećajima, svojim problemima i slabostima. To je vrlo važno jer stvara prisnost koja proizlazi iz vrlo intenzivne i osobne razmjene.

Ta je otvorenost međutim dosegnula svoju granicu ako onaj tko o sebi priča to čini na račun onoga tko sluša. Evo jednoga primjera. Neki muškarac je oženio ženu koja je u automobilskoj nesreći izgubila supruga kojeg je jako voljela. Njezin sadašnji suprug bio je odavno zaljubljen u nju. On je međutim njoj postao zanimljivim tek kada je u svojoj tuzi za prvim mužem počela tražiti oslonac.

Već je i takvo stajalište bilo pogrešno. Ona se u svojoj nutrini još uopće nije odijelila od svog prvog supruga, a već se vezala uz drugoga. Time je prekršila vjernost prema obojici. Prema prvom zato jer se okrenula drugom dok je još žalila za njime.  Drugom, zato što se upustila u odnos s njime, iako je u nutrini još bila vezana za prvoga. Drugim riječima: ona je iskoristila drugog da bi zaboravila prvog. To je bila velika pogreška, jer drugi suprug nije bio izabran zbog sebe samog, nego tek kao sredstvo jednoj određenoj svrsi. Zato je prvi muž bio gotovo stalno prisutan u novoj vezi. A on tu nije imao što tražiti jer cilj jednog braka nije da žena bude istodobno u vezi s dvojicom muškaraca!

Umjesto da stupi u novu vezu, žena je utjehu trebala potražiti drugdje, kod prijatelja, obitelji, terapeuta ili svećenika. Ona je trebala u potpunosti zaključiti jedan odnos i tek tada započeti drugi. Zbog toga što to nije učinila, došlo je do druge pogreške: ona je u prikrivenom ili otvorenom obliku uvijek nanovo davala do znanja kako joj teško pada zaboraviti prvoga muža. Kako ju je sadašnji suprug volio, a pod ljubavlju podrazumijevamo i podnošenje svega, on je to strpljivo slušao. To je tako išlo neko vrijeme, tada je sebi potražio prijateljicu i rastao se od svoje žene.

Što je taj čovjek time pokazao? Da je bio vrlo sličan svojoj ženi. On je nju oženio usprkos tome što ona u svojoj nutrini još uopće nije bila slobodna i time spremna za novi brak. On je slušao njene tužaljke ne objasnivši joj kako on nije taj kome se treba obratiti, a na kraju se ponio isto kao i njegova žena, stupivši u novu vezu umjesto da unese jasnoću u postojeću . On je sve svoje probleme ponio sa sobom u novu vezu. Išao je od jedne žene do druge ne pojasnivši sebi što on ima naučiti , što je on trebao dati svojoj ženi da bi se mogla osloboditi vezanosti za prvoga muža. Umjesto toga, napustio ju je zbog druge osobe, tj. ostavio praznih ruku. Time je žena izgubila dva muža na tragičan način. Jednog zbog automobilske nesreće, drugoga zbog nesretne komunikacije. Nakon te nove povrede ostala je sama i pustila da vrijeme zacijeli rane. Zatim se udala za trećeg muškarca i postala sretna. Ta je žena svojim primjerom pokazala kako djeluje Kozmički zakon, koji čini da pojedincu nije moguće zaobići njegove „domaće zadatke“. Ako je potrebno da nešto naučiš, tada tome ne možeš trajno izbjeći. Prije ili poslije okolnosti će se tako postaviti da ne ćeš moći učiniti ništa drugo, nego se suočiti s onim što imaš naučiti.