Ssu-Ma Ch'ien, čiji je monumentalni Shih Chi (Povijesne bilješke ili Bilješke povjesničara) završen 100. godine prije Krista, kaže da je Sun Tzu bio stanovnik države Ch'i, a svoje Umijeće ratovanja predstavio je Ho-lüu, kralju polubarbarske zemlje Wu, krajem šestog stoljeća prije Krista. Stotinama godina kineski učenjaci sumnjali su u pouzdanost te biografije; većina se slaže da knjiga nije mogla biti napisana u vrijeme koje spominje Ssu-Ma Ch'ien. Moja studija teksta podupire to mišljenje i ukazuje na to da je napisan u četvrtom stoljeću prije Krista.
Sun Tzuov niz eseja ne zaslužuje naše zanimanje samo kao antički kuriozitet. Umijeće ratovanja je mnogo više od toga. To je duboko, maštovito i sveobuhvatno djelo iznimne percepcije, koje stoljećima ima ugledan položaj u kineskoj vojnoj literaturi.
Prvi od vojnih klasika privukao je pozornost nekoliko stotina kineskih i japanskih vojnika i učenjaka. Jedan od najcjenjenijih bio je Ts'ao Ts'ao (155.-200.), istaknuti general iz razdoblja Tri kraljevstva i osnivač dinastije Wei. Tijekom jedanaestog stoljeća, njegovi komentari teksta, kao i bilješke deset cijenjenih T'ang i Sung komentatora prikupljeni su u «službenu« verziju. U zadnjoj četvrtini 18. stoljeća to je revidirao i komentirao Sun Hsing-Yen, svestrani učenjak i proslavljeni tekstualni kritičar. Njegovo izdanje u Kini je smatrano standardom i moj se prijevod temelji na njemu.
Jezuitski misionar u Pekingu, otac J.J.M. Amiot, prvi je predstavio Sun Tzua Zapadu; njegova interpretacija Umijeća ratovanja objavljena je u Parizu 1772. godine, pri kraju razdoblja tijekom kojeg je mašta francuskih umjetnika, intelektualaca i zanatlija bila pod značajnim utjecajem novootkrivenog uzbudljivog svijeta kineske umjetnosti i riječi. Suvremeni časopisi objavili su povoljne recenzije i Amiotovo djelo postalo je vrlo popularno. Ponovno je objavljeno u antologiji 1782. godine. Možda ga je pročitao i Napoleon, kako je nedavno ustvrdio jedan kineski nakladnik. Kao mladi časnik budući je car bio marljiv čitatelj te je malo vjerojatno da bi mu ti eseji promakli.
Uz Amiotovu interpretaciju, eseji su četiri puta prevedeni na ruski i barem jedanput na njemački. Nijedan od pet engleskih prijevoda nije dovoljno dobar; čak i onaj Lionela Gilesa (1910.) ima mnogo nedostataka.
Sun Tzu je shvaćao da rat, kao «stvar od vitalne važnosti za državu«, zahtijeva proučavanje i analizu; prvi je pokušao formulirati racionalnu osnovu za planiranje i vođenje vojnih akcija. Za razliku od većine grčkih i rimskih pisaca, Sun Tzu nije bio primarno zainteresiran za proučavanje primijenjenih strategija ili površne i prolazne tehnike. Namjera mu je bila razviti sustavnu raspravu koja će pomagati vladarima i generalima u inteligentnom vođenju uspješnog rata. Vjerovao je da bi vješt strateg trebao biti u stanju poraziti neprijateljevu vojsku bez bitke, zauzeti njegove gradove bez opsade i srušiti njegovu državu, a da pritom ne okrvavi mačeve.
Bio je vrlo svjestan da bitka znači mnogo više od sukoba naoružanih ljudi. «Broj vojnika kao takav ne daje prednost«, rekao je. Smatrao je da su moralni i intelektualni elementi, te okolnosti u ratu važniji od fizičkih elemenata te je upozoravao kraljeve i zapovjednike neka se ne pouzdaju isključivo u vojnu silu. Nije razmišljao o ratu u terminima pokolja i razaranja; glavni cilj njegove strategije bio je osvojiti netaknutog, ili barem gotovo netaknutog neprijatelja.
Sun Tzu je bio uvjeren da brižno planiranje, utemeljeno na dobrim informacijama o neprijatelju, pridonosi brzim vojnim odlukama. Shvaćao je utjecaj rata na gospodarstvo i prvi je primijetio da su visoke cijene neizbježna posljedica vojnih akcija. »Nijedna zemlja nije imala koristi od dugog rata«, pisao je.
Prepoznao je odlučujući utjecaj opskrbe na vođenje akcija i između ostalog raspravljao je o odnosima vladara i zapovjednika; moralnim, emocionalnim i intelektualnim kvalitetama dobroga generala; organizaciji, manevrima, kontroli, terenu i vremenu.
Prema Sun Tzuu, vojska zadaje ključni udarac prethodno oslabljenom neprijatelju. Prije otvorenih neprijateljstava, tajni agenti rade na raskidanju neprijateljevih saveza i provode niz subverzivnih aktivnosti. Između ostalog, šire lažne glasine i pogrešne informacije, potplaćuju i vrbuju službenike, potiču unutarnju neslogu, održavaju petu kolonu. U međuvremenu špijuni, aktivni na svim razinama, procjenjuju neprijateljevu situaciju. Pobjednički planovi temelje se na njihovim zaključcima. Maršal Šapošnjikov nije bio prvi koji je shvatio da je preduvjet pobjede »napraviti pripreme u neprijateljevu logoru kako bi rezultati bili unaprijed određeni«. Bivši šef glavnog stožera Crvene armije nastavlja, parafrazirajući Sun Tzua, »pobjednička vojska napada demoraliziranog i poraženog neprijatelja«.
Umijeće ratovanja imalo je znatan utjecaj i na japansku vojnu misao; ono je izvor Maovih strateških teorija i taktičke doktrine kineske vojske. Preko Mongola-Tatara, Sun Tzuove ideje prenesene su u Rusiju gdje su postale bitan dio njezina orijentalnog nasljeđa. Umijeće ratovanja je nužna literatura za one koji žele shvatiti velike strategije tih dviju zemalja.
S.B. GRIFFITH
bglavac
irida
