Kada čovjek u Bosni iz gradova i sela zađe u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati će opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim veličinama, od metra i pol do tri metra dugački, od metra do blizu dva široki, a vazda nešto viši nego široki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najčešće krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kućice.
Obično ih imade poveći broj na okupu. Najčešće na njima nema niti crteža ni natpisa, no po kadšto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mač, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima često i sav kamen krasni išaran ornamentima, dapače ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem piše: "Ase leži Božičko Banović, na svojej zemli, na plemenitoj."
Svaki naš intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci moćne nekad sekte bosanskih bogumila.
Narod, za čudo, koji oko tih spomenika živi, ne zna ništa o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tuđi. On ne zna ni što su, ni kako su onamo došli, ni od koga potječu. Ako ga pitate, on će odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati će, to su greblja (znači groblja), ali, da su to ostaci propale narodne veličine, to narod u Bosni savršeno ne zna.
Proživjevši preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prođem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika naše prošlosti. Znajući sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljačima, a ne mogući o tim bogumilima saznati, stao sam izučavati to pitanje. I milostive gospođe i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu naša starija historiografija za čudo malo znade. Smatram za dužnost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim više, pošto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.
Glavna značajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, što je njihova vjera bila dualistička, tj. da su vjerovali u dva počela, počelo dobra i počelo zla. Kod nas dugo se do Račkoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potječe od velikog dualističkog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska ličnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrđenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeći iranolozi označuju pače ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko ličnih i subjektivnih momenata, da ne može biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historična ličnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvaćaju još danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvaćanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najviše podloge činjenica, što suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga života i djelovanja. Tu se učenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drže da je Zaratustra živio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije naše ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov život 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.
Međutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska ličnost, njegova dualistička religija postala je državnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske države i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najveću ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega političkoga utjecaja perzijske države, osjetilo se je i kod nas.
Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrži i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva počela, počelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te počelo zla ili tmine Agromainjuš ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i čitava religija Mazdaizam. Ova dva počela su od početka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaistički vjernik sudjelovati boreći se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivistička, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimistička, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konačno će pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti će svoju nagradu.
Na strani principa dobra bore se veliki broj anđela, koji se zovu Ameša-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u našem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posvećeni.
Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova božanstava, bogoslužje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pričest, koja je značila žrtvu i sastojala u kultskom uživanju posvećenog kruha i pića, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma".
Osim religioznog sadržaja imao je mazdaizam i socijalni sadržaj. Tako je poljodjelski život vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uživanje mesa, kao i svih dijelova žive životinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savršene blagosti, koja zabranjuje ubijanje životinja, kako to vidimo i kod Indijaca.
Zaratustrina religija je na svaki način bila preko 1000 godina državna religija perzijske države, koja je u svemu dijelila sudbinu te države te konačno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu državu.
Međutim dualizam, kako su ga imali naši bogumili, nije došao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.
Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila čak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzičar, slikar i liječnik, živući na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokušao je jednu reformu tada već dekadentnog Mazdaizma na taj način, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdašnje Babilonije živjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodžaba, iz kršćanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konačno uz uporabu budističkih elemenata, osobito budističke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuća filozofija i kozmogonija.
Dualizam je zadržan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao što je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodžbama. Oba principa postoje nužno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u čovjeku, te je ljudska duša djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i čitav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakterističan za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimističko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne može nikada biti dobro, nego je čovjeku i njegovom višem pozivu neprijateljski element.
Postanak čovjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeća na gnostičke sisteme i koja je tako veličanstveno fantastična, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno prorađeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio čovjeka.
Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato ću Vam to uštediti.
Važnije je za nas, da je ta pesimistična crta bila glavna značajka i vodeća ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duše Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaća bila, da se ljudska duša uspješno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duše, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega došli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkretičku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi ćemo dapače konstatirati, da je Muhamed uopće vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i međusobne privlačnosti, koja se kasnije dade zamijetiti između manihejskih sekti i Islama.
Dosljedno tome svome pesimističkom naziranju na svijet bio je život Manihejaca vrlo strog. On je sistematski išao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i života. Ali pošto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je čitava sekta na dva staleža, na tzv. savršene, perfecti, a zatim na obične članove tzv. slušaoce, auditores. Savršeni nisu uopće radili niti se brinuli o ničem, što se tiče ovoga svijeta, nego su postili, molili i živjeli od onoga, što su im davali i bili dužni davati obični vjernici, tzv. slušaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savršene oblikovao prema uzoru budističkih pustinjaka i isposnika.
Ovi savršeni imali su i neke bogoslužne funkcije, dočim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od đakona, svećenika i biskupa.
Za života Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za života imao 12 učenika oko sebe, što je valjda bilo oponašanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogoslužja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kućama, koje su bile određene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo određene postove, među tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noći, što je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, što je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.
Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuće tijela i drugosvjetni život. A to je začudno, jer i sa ovim životom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Čitavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i čitavi ljudski život smatrali su strašnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svršiti u jednoj užasnoj katastrofi. Jer čitavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji će nakon par stoljeća baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona će se upaliti i sva će materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.
Mani sam žalosno je svršio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da će trajne uspjehe sa svojom religijom postići samo onda, ako dođe u trajni odnošaj sa državom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strašnu surevnjivost perzijskih mazdaističkih svećenika, koji ga silno zamrziše. Kada je počeo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuškaše gornji svećenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koža oderana, slamom ispunjena i njegova mješina na dverima grada Gunde-Šapura obješena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strašan progon i pokolj.
Ipak se je Manijeva religija izvanredno raširila; bila je za sve oficijelne religije susjednih država vrlo opasna. Proširila se po čitavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Španjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko proširilo u Aziju. U najnovije doba nađeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su očigledno manihejskoga porijekla i svjedoče da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, čak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se održala sve do 13. stoljeća po Isusu. Kao sinkretička religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakše rasplinjala u dotične religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u kršćanstvo, i to na zapadu mnogo brže, iza 8. vijeka naše ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.
Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno važno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapače bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj: novomanihejske sekte.
Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopće izvanredno važno za razvitak sviju kršćansko-heretičkih sekti na cijelom svijetu. Malo ćemo naći heretičkih sekti unutar kršćanstva između 2.-14. vijeka koje nisu više ili manje pod uplivom manihejstva, nisu više ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.
Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije raširilo po Balkanu, pošto je već bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj državi, kad se je na granici između bizantskoga i bugarskoga carstva počelo stvarati bogumilstvo.
Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su čiste manihejske značajke kod bogumilstva automatski pojačale, na taj način, da je suvremena znanost bogumilstvo morala označiti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati ćemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.
O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potječu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlače svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od braće Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlače svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potječe crkvena hijerarhija, koju su odlučno pobijali i osobito štovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i kršćanske.
Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini između kršćanstva i mazdaizma.
Neki suvremeni pisci, a među njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na kršćanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su živjeli više kao obični kršćani, jeli meso, pili vino, ženili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.
Njihov dualizam bio je znatno ublažen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rođenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.
Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolička crkva i stajali u oštroj opreci, koliko protiv katoličkoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogoslužje, naposeb kipove i slike, odbacivali su štovanje sv. križa i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.
Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretičkih ideja za Balkan, jer je utvrđeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske državne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku državu, tako da su se ti Pavlikijani brojno raširili po čitavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom održali do danas, ali na čudo postali izraziti katolici.
Drugi posrednici srednjeazijskih heretičkih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo još manje nego o Pavlikijanima.
Dogmatski historici ih nazivaju kršćanskim dervišima, koji su svoje ime dobili zato što su monaške običaje vezali sa nekom entuzističkom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je također duboko pesimističan. Bili su dualisti i naučavali da su kod stvaranja čovjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu očistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postići samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapuštajući sve ostale brige i nastojanja u ljudskom životu, gledali da se molitvom očiste od utjecaja sotone. Dapače i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grčkoga euhomai) znače "molioci". Imetak bi razdavali, pak živjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, živeći bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjačenja. Zato su se zvali fundite = torbaši, jer grčki funda znači torba. Primali su svakoga, i odbjegle žene od muževa i pobjegle sluge i sluškinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Živjeli su pomiješano muško i žensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imaštine, nego i u seksualnom pogledu.
Neki crkveni oci predbacuju im dapače mističke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga značaja. Teško je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, pošto kršćanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosuđivanju heretika, koje su pobijali.
Čini se da je ipak bilo na tome nešto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znači prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sačuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostičkog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.
Ovim sam Vam prikazao priličnom točnošću dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.
Mi smo ustanovili da je bizantijska državna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualističke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu raširili po čitavoj Bugarskoj.
U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualističkih, više-manje manihejstvu sličnih naučavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nešto od slavenskih predkršćanskih predodžbi, među koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i počeo svoju vjeru javno propovijedati.
Pop Bogumil je bezuvjetno historička ličnost, koju stari izvori višestruko spominju, i zasvjedočuju. Pobliže nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam očekivao da ću u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naći opširnijega materijala o tome popu Jeremiji, začetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nažalost, u tome očekivanju razočarao.
Mi smo ostali još uvijek na onome, što nam o njemu priča prezbiter Kozma.
Činjenica jest da se ta nova vjera brzo raširila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila čak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapače postala vjerom većine pučanstva i neke vrste državnom religijom.
Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo održati ni raširiti. Tamo je od konce 12. vijeka počela naglo rasti moć dinastije Nemanjića, koji su svi pošli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovištu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtežim kaznama kažnjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se iščupa jezik. Ali činjenica, da je još Dušan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjića nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila žilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.
Svakako moramo uzeti, da je Srpska država Nemanjića sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistočno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da ćemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.
Preostalo bi nam sada da Vam danas još u glavnim crtama prikažem vjersko dogmatsko naučavanje samih Bogumila. To je vrlo važno, jer bez točnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadržaja Bogomila, nećemo nikada moći pouzdano prosuditi njegovo političko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospođe i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima čast održati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u životu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina čitavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadržana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi ćemo baš na bogomilstvu vidjeti jedan školski primjer, kako jedna religija može katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.
Prema tome ću si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikažem na način koji će Vam olakšati da si sami budete mogli stvoriti sud o političkim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.
Glavna značajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva počela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.
Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, nečastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, što je Bog gospodar samo duševnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dušu, dočim je čitavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grčki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.
Satanael je Božji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali anđeo, kao kod katolika i pravoslavnih, već Satana-el. Ja podvlačim važnost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znači Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na križu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Bože, Bože, zašto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne niže biće, kao npr. pali anđeli.
Čovjek je postao na taj način, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad duševnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dušu, i prema tome nije čovjeka mogao oživjeti. Satanael je dakle molio Boga, da čovjeku udahne dušu, što je Bog u svome neizmjernom milosrđu i dobroti učinio i udahnuo mu dušu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu čovjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.
Bogomili su odbacivali kršćansku nauku o postajanju čovjeka, jer su odbacivali gotovo čitavi Stari Zavjet, učeći da su i knjige Mojsijeve i proročke djelo vražje, pošto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti čudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalističkom svjetozrenju, koje je sadržano u Starom Zavjetu.
Ali u ovoj najvažnijoj točki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi učili da je satanael sin Božji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najviše interesira. Drugi, a osobito Dragovička crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), učila je da je Satanael bio prapočelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time što se je učilo da je satanael sin Božji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, što je Isus izvršio na način da mu je oduzeo dodatak el, da ga je učinio Sotonom, vragom, jedinim bićem koje nema više značajke Boga, apsolutnoga bića. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovičke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomično i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.
Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnostičko-doketistička. Isusa po njihovoj nauci nije začela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vražje. Nego Bog Otac ispustio je riječ, logos, koja se je riječ spustila na svijet, unišla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izašla: sv. Marija je u špilji našla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i čovjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli život i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.
Dosljedno tome shvaćanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pričest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne može doprinijeti da posveti i očisti čovjeka.
Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vražje, pošto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su učili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srušili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.
Odbacivali su sjajne odjeće, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo nečastivoga; odbacivali su križ i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kršćanima što ga štuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, može li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?
Sebe i svoju crkvu držali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katoličkoj i pravoslavnoj, stajali su u najoštrijoj opreci - katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakože pse i svinje". S njima nisu smjeli ni općiti, svako općenje bio je težak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proći najprije jednu periodu čišćenja. Tek kada je tu periodu prošao, očistio se od opačina oficijelnih kršćanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konačno mogao biti primljen u bogomilsku općinu. Primanje se je obavljalo krštenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih kršćanskih crkava. Krštenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evanđelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".
Tim knjižnjim krstom postao je dotičnik članom bogomilske crkve i zajednice, ali tek običnim vjernikom, slušaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obične vjernike, slušaoce i na savršene, koji su se zvali svršitelji, dobri ljudi, dobri kršćani, ili dobri Bošnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).
Ovi svršitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bošnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svećenici.
bglavac
irida
