Pitanje nije što se događa oko nas.
Pitanje je što se događa u nama dok se to događa.

Jer ovo vrijeme, kako ga doživljavamo, nije isto za svakoga.
Nekome je težina.
Nekome buka.
Nekome samo još jedan dan koji treba izdržati.

A meni se čini da je ovo vrijeme ogledalo.

Pokazuje koliko lako povjerujemo u strah kad nam ga serviraju dovoljno dugo.
Koliko brzo zaboravimo da imamo izbor gdje ćemo usmjeriti pogled.
I koliko smo se udaljili od sebe dok smo pokušavali razumjeti svijet.

Moja spoznaja nije velika ni spektakularna.

Samo je tiha.

Shvatio sam da ne moram znati sve da bih bio miran.
Da ne moram pratiti svaku vijest da bih bio odgovoran.
I da ono što me zaista oblikuje nije ono što čujem, nego ono što u sebi zadržim.

Jer čovjek ne postaje ono što mu se događa.
Postaje ono čemu daje prostor.

Ako u sebi hranim nemir, on raste.
Ako u sebi ostavim malo tišine, ona se širi.

I to je možda jedina stvar koju u ovom vremenu stvarno imamo,
taj mali, tihi prostor izbora.

Hoću li se buditi sa stegnutim prsima ili s dahom koji ima mjesta.
Hoću li vjerovati svemu što viče ili ću poslušati ono što jedva šapće.

Ne mogu promijeniti svijet preko noći.
Ali mogu promijeniti način na koji ga nosim u sebi.

A kad to učinim, svijet više ne izgleda isto.

Možda nije manje težak.
Ali više nije jači od mene.

Matija Gerić