Krystyna Pieniążek-Marković

preuzeto sa: http://www.hrvatskiplus.org/main.php?id_doc=185

 

Duhovnost postmodernog pjesništva
(na primjeru pjesničke zbirke Knjiga o anđelima Delimira Rešickoga)[1]

Izlaganje o postmodernoj duhovnosti čini se ne samo riskantim nego, što više, neosnovanim. Općeprisutno izbjegavanje metafizičke perspektive i sučeljavanja s duhovnim problemima, prihvaćanje slučajnoga svijeta i odustajanje od svijeta duha kojim upravlja unutarnja nužnost (Kozmički Logos) i koji pretendira da bude univerzalan, opće je poznata i prihvaćena činjenica koja ne podliježe diskusiji. „Ako nešto doista jasno razlikuje postmodernu od razdobljâ koja joj prethode onda je to ne toliko napadanje metafizike, koliko zapravo potpuno odustajanje od metafizičke perspektive" - piše jedna od izučavateljica suvremene teorije. Zaključak kako se postmoderna zapravo svodi na „emancipaciju od duhovnosti"[2], na destrukciju duhovnosti opravdan je samo u odnosu prema tradicionalnoj duhovnosti, koja je neraskidivo povezana s metafizikom. Prateći tragove prisutnosti i sliku Boga u najnovijem hrvatskom pjesništvu zaključila sam, a taj je zaključak uostalom srodan mišljenju kritičara koji su skloniji postmodernoj stilistici, da je osnovna crta tih kreacija ne toliko destrukcija i demaskacija, koliko rekonstrukcija, revizija (čak ironična ili cinična), parafraza, dakle ‘pomak' povezan s privatnošću, intimnošću i slučajnošću, a ne potpuno odustajanje od metafizičke perspektive.[3] Parafrazirajući i praveći ‘pomake', postmoderna se ipak mora pobrinuti za svoje konstitutivne osobine, karakteristične crte: „Prvo, mora biti oslobođena metafizičkih pretpostavki, odnosno pronaći takav pristup duhovnim problemima koji ne pretpostavlja znanje ili vjeru u takav a ne drukčiji poredak postojanja. Drugo, a što proizlazi iz prvoga, mora izvršiti svojevrsnu ‘privatizaciju' jezika refleksije, odnosno lišiti ga pretenzije da bude općevažeći, a takve pretenzije ispoljava tradicionalna metafizička duhovnost. Treće, što pak proizlazi iz drugoga, trebala bi dopustiti postojanje mnoštva privatnih jezika refleksije koji međusobno ne konkuriraju".[4] U ovome ću tekstu pokušati rekonstruirati oblik duhovnosti koji je upisan u samo jednu pjesničku zbirku Delimira Rešickoga: Knjigu o anđelima, promotriti na koji način ostvaruje nemetafizičnost, privatnost i osviještenu slučajonst postmoderne duhovnosti. Ta je knjiga, moram to usput reći, iznimno zahvalno područje ne samo za ispitivanje nego i za čitanje.

Knjiga o anđelima prepuna je tragova kršćanske kulture i tradicije, česti su osvrti na Boga, Bibliju, biblijske likove (Marija Magdalena, Jona, Barnaba), puna je biblijskih i kršćanskih znakova, simbola, obreda, događaja, činjenica (katedrale, molitva, hod po vodi, str. 43; Božić, Babilon, Zlato, str. 45; promjena vode u vino, Luna, str.50; kamile koji prelaze kroz iglene uši, San, str. 35). Sukladno s naslovom, protagonisti zbirke Rešickoga su anđeli, ali se, unatoč tome, raspoloženje koje prevladava u njoj ne bi moglo nazvati „anđeoskim", daleko je od metafizičkih ushita ili mira koji proizlazi iz čvrste vjere. Biblija se javlja kao jedan od intertekstualnih izvora citata, religijski toposi funkcioniraju kao i drugi artefakti kulture, pored germanske (Nibelunzi), rimske (Dijana) i grčke mitologije, književnosti (Šimić, Sachs, Stjepan Tomaš, Anđeli na vrhu igle), slikarstva (Munk, Anselm Kiefer), filma (Nebo iznad Berlina, Wenders), glazbe (Kuća zalazećeg sunca). U slikotvornosti Rešickoga dominiraju strah, bol, smrt, zlo, očaj, rana i iskustvo krhkosti postojanja, koji imaju svoj izvor u ratu (premda rat nije direktno spomenut, on je sveprisutan). Osjetljivost subjekta usmjerena je na izvještaj, registriranje, stvaranje pjesničke dokumentacije vremena i prostora. Te pjesme podsjećaju na kroničarsko opisivanje događaja, situacija, aktualnoga stanja određenog zemljopisnog i kulturno-povijesnog prostora. Pretpostavku da je ta poezija dokumentiranje današnje slavonske - kolektivne i subjektove/individualne egzistencije omogućava semantička razina i fotografski, objektivan, izvjestiteljski, ali i, silom prilika, fragmentaristički način snimanja. U pjesmi Dobre slučajnosti od koje počinje zbirka pronalazimo nekoliko „fotografija", nekoliko snimaka: snimku priče neke žene o dresiranim buhama u cirkusu i, naslonjenom o zid, anđelu; opis putovanja vlakom od Osijeka do Zagreba (naveden je točan datum, podatak o vremenu, relaciji vlaka, atmosferi i samoubojstvu čovjeka pod vlakom); zapis želja koje su se probudile u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu; (auto)citat pjesme nastale na povratku u Osijek, zapisane na praznim stranicama knjige A. Lederer: Dobre slučajnosti; citat pjesme Nelly Sachs. Ima li uopće u tako registriranom svijetu i „objektivnom" načinu njegova opisa mjesta za duhovnost?

Stvarnost koju je „snimio" Rešicki mjesto je patnje i degradiranog morala („zemlja se vrti oko prljave haljine", Mantra za tvoje uzglavlje, str.37), a ipak subjekt ne pokušava pobjeći. Stvarnost mašte ili nebeska nad-stvarnost ispostavlja se isto tako ugroženom i nemoćnom. Rešicki ne predstavlja samo odčaranu zbilju već i odčarani svijet. Anđeo, smatran predstavnikom bića iz onoga svijeta, ne pruža pomoć, ne vodi sigurno iznad provalije (kao na popularnim dječjim sličicama); on je usamljen, bez srca i bez glasa, ne može se brinuti za svoje štićenike (Fraza, str.32), on ih i ne pronalazi (Sunce, str.31), nije savršen, izložen je ranjavanju i patnji. On čak i ne predstavlja onaj svijet. U svijetu koji je stvorio Rešicki genealogija anđela izgleda ovako: anđele začinje mjesečina od svjetlucanja ribljih ljusaka u noćnoj travi na obali i rasutih uspomena u istanjenom neprozirnom sloju usamljenosti između zemlje i prvog milimetra zraka (Bademi u tvome krilu,  str. 15). U pozadini analize suvremenosti koja je upisana u pjesnički svijet Rešickoga, nalazi se odnos prema tragičnoj paradigmi. Zemlja se javlja kao ponor, mjesto pada, okrutan i opasan, iznakažen i moralno degradiran prostor. Anđeo je bačen u ponor, osuđen na sudjelovanje u zemaljskoj, ljudskoj sudbini. Ovaj put, onaj koji proganja iz raja (cijena za pobunu) nije Bog nego je to rezultat kolebanja cijele sfere vrijednosti, normi, opovrgavanja ljudskog identiteta, kršćanskog identiteta i moralnih principa. Element zla ima dakle svoje korjene i u društvenoj i u povijesnoj stvarnosti. Čini se kako zbirka Rešickoga dopušta supoziciju da će se u današnje povijesno doba otkupljenje, izbavljenje ponovo (kao u osobi Isusa Krista) izvršiti u patnji, progonstvu, razbaštinjenju. Potvrdom je te pretpostavke slika baranjskih izbjeglica, koji svako jutro putuju autobusom („autobus prepun anđela"; Čega se sjećam, str.47.) - svojevrsna pjesnička fenomenologija otkupljenja. U drugim pjesmama subjekt traži spas u dodiru Marije Magdalene (Marija Magdalena, str. 18) ili priziva Isusa da ponovo dođe na zemlju (u dolinu; Lijes za dvoje, str. 19). Obje su molbe spojene s apokaliptičkim slikama: „kada će mrtvi oplakivati mrtve i večernjača zauvijek nestati" (str. 18); "propuh udara o prosuti mozak dijeteta ustrijeljenoga beneficiranim metkom" (str. 19).

Bol, tuga i tjeskoba otkrivaju faktičko ništavilo svijeta, koje čovjeka čini usamljenim i zatvorenim na riječi utjehe. Ne mogavši dokučiti porijeklo tuge, nego samo „površan rez" riječi utjehe subjekt uspoređuje s komadićem vate (Zaraza, str. 29). „Riječi te pripadaju još ostacima već raspršenoga svijeta. [...] Smisao se javlja u relaciji duše s Bogom, relaciji kojoj je polazna točka probuđenje kroz bol. [...] Patnja je naime uvijek prekomjerno zlo. A to što je prekomjerno, razdire okvire svijeta i označava nemogućnost pomirenja. Zato je iskustvo zla patnje istodobno očekivanjem Dobra".[5] Na straži patnje, otvorenih rana, Rešicki - za Nelly Sachs - stavlja kerubina. Tome, u anđeoskoj hijrerarhiji visoko postavljenome anđelu, čuvaru svetih mjesta i slugi Boga (ima ljudsku glavu i krila veća od drugih, običnih anđela), Sachs i Rešicki povjeravaju zadaću da otvara rane, koje nadalje moraju krvariti (Dobre slučajnosti, str. 12). Isti smisao, kao i otvaranje rana, ima i, spojena s ispunjavanjem praznine, slika jačanja žeđi: „na praznim stranicama, zapisao sam kako hramljemo po površini mora i ližemo stup vlastite soli" (Dobre slučajnosti, str. 11) a također izjava: „Ja doista želim oboljeti" (Zaraza, str. 29). U pjesničkoj filozofiji Rešickoga bolest ne može biti oslobođena značenja, trebala bi sa sobom nositi odgovor na nešto. Shvaćanje je to bolesti blisko Jaspersovom tumačenju graničnih situacija, u kojemu bolesnik, a naročito psihički bolesnik ima predispozicije za neposredno doživljavanje transcendencije u egzistenciji, dosizanje nepoznatoga, kada se odustaje od jezika i prevladava govor šutnje:

U srcu spola
 u želji koja se svela na frazu
odustalu od jezika
ja vidim svoju urođenu slaboumnost. (Fraza, str. 32)

Prihvaćanje stanja „krvarećih rana" čini se istovjetno spremnosti prihvaćanja nerazriješivih problema. Ta spremnost upravo izražava želju za duhovnošću. Duhovnost Rešickoga na označava povratak metafizici u starom obliku, ona je parafrazom tradicionalne duhovne refleksije, nemetafizičkom, akcidentalnom, privatnom, dakle potpuno postmodernom parafrazom. Odbacujući tradicionalan, univerzalan smisaotvorbeni horizont metafizike, Rešicki-pjesnik stvara vlastiti horizont - plod stavralačke mašte. Individualna, privatna, željena epifanija dobiva oblik takvoga viđenja svijeta, takve njegove pjesničke vizije, koja će unatoč fragmentarnoj, fotografskoj recepcji, prikazati svijet i čovjeka kao cjelinu obogaćenu smislom.[6] Ne pristaje na komadanje slike ljudske egzistencije, žudi za cjelovitom slikom osobe. Tako barem sugerira pitanje koje stavlja u središte pjesme znakovito (ili možda ironično?) nazvane Banalnosti: „Kada će dijete dodirnuti krizantemu u zrcalu?" Pitanje to prate i drugi „banalni" problemi: „Gdje je svijet?, Što će me čekati ako ikada ozdravim?" (str. 30). Čini se da smisao svijeta pronalazi upravo - i usprkos svemu - u patnji, otvorenoj rani (Dobre slučajnosti). Drugi je način osmišljavanja egzistencije povratak najjednostavnijim stvarima, autentičnosti[7], vraćanje stvarima, bićima njihova prvotna smisla, ponovo „začaravanje" na ruševinama „odčaranoga", poratnoga svijeta:

Kada nema
i kada ne bude ničega
ti Glasniče
mahni krilom
mahni krilom ponad toga svega
i vrati, vrati miris krizantemama.(Glasniku, str. 25)

Otvarajući se cjelokupnosti postojanja, usklađuje opisivane slučajnosti - mada se sve to odvija u drugoj modalnosti. Cjelina (individualna epifanija) koju pronalazi Rešicki daleko je od realnosti religije i od sigurnosti vjere (hramljemo po površini mora, Dobre slučajnosti), efemerna je, lebdi između fikcije i realnosti, mada - predstavljajući „dokaze" postojanja svojih anđela i objektivizirajući izraz - nastoji je oskrbiti prividom realnosti. U pjesmi Dobre slučajnosti informaciju o anđelima koji borave na zemlji ne donosi subjekt, nego on samo zapisuje priču žene i razgovor s njom:

Pričala mi je
da je jednom davno
u cirkusu
vidjela dresirane buhe
kako guraju malu
srebrnu kočiju.
 
Točno je mogla prisjetiti se
i vremena i mjesta
ali se nikada više
nije mogla prisjetiti
u kojoj je to ulici
isto tako
jednom prije
vidjela anđela naslonjenog o zid
kako na praznoj ljušturi školjke
slika prvo zalazeće
pa izlazeće sunce.

Po čemu si znala
da je anđeo?

Po tome što na nebu
tih trenutaka nije bilo ničega.
Niti svjetlosti
niti tmine
ničega između praznine i zemlje
- odgovorila mi je -

tek je to biće
stajalo tamo tako samo
i pilo susnježicu i inje
iz te plitke školjke
kao s dna neke isušene lagune.(Dobre slučajnosti, str. 9-10)

Pričala mi je da je jednom davno podsjeća na pravilo početka, koje kao da je izvedeno iz konvencije bajke. Odmah, dakle, unosi mješanje stvarnosti i fikcije; a moglo bi se reći i da kreira svijet koji lebdi između stvarnosti i fikcije, između dokumentarističke vjernosti i ljubavi prema istini detalja s jedne strane i nepouzdanosti ljudskog pamćenja s druge. Radi se naime o opisu „činjenice", zapaženog događaja, ali je to opis činjenice davno viđene. Pripovjedač zna vrijeme i mjesto ali se ne može sjetiti ulice. U tom svijetu na rubu sjećanja i zaborava, stvarnosti i fikcije, u svijetu-umjetnosti, svijetu-priči, svijetu-bajci, svijetu-cirkusu, koji je neraskidivo povezan sa zabavom i smjehom ali i prevarom i iluzijom, javljaju se dresirane buhe i anđeo naslonjen o zid školjke, anđeo-umjetnik (na školjci slika prvo zalazeće pa izlazeće sunce stoga možda bi se ovdje moglo govoriti i o svijetu u kojem se stvari ne odvijaju u prirodnom ritmu već u obrnutom redosljedu). Svijet umjetnosti, svijet fikcije nije ipak prevladao kroničarski opis. Potvrđujući pretpostavku da je tekst samo dokument stvarnosti, „kroničar" traži dokaze istinitosti priče (po čemu si znala da je to anđeo).

Nova duhovnost u svojem pjesničkom iskustvu ne gubi iz vidokruga religijski smisao, nego je on parafraziran. Vlakovi koji jure kroz katedralu mogu biti slika današnjega pada hrama (Ivan the Factory, str.23). Tradicionalno religijski smisao shvaćan je, između ostaloga, kao odgovor iskustvu egzistencijalne krhkosti postojanja. Uvjerenje, kako je gvardijan jedini učitelj i osoba koja pronalazi odgovor čak i na očaj strašne postmoderne i ratne stvarnosti, trag je nasljeđenog religijskog smisla (Gvardijan, str. 21-22). U tradicionalnom shvaćanju anđeo, kao biće s onoga svijeta, Božiji poslanik, pomoćnik ljudi, predstavlja stalnost, nepromjenjivost nebeskoga svijeta. Kod Rešickoga su anđeo i njime implicirani smislovi degradirani. Anđeo je profaniran, prizemljen i zatvoren - u školjci, u orahovoj ljusci skrivenoj u istrulom lišću pod snijegom, u trešnji, na kapcima; sam dakle iskušava krhkost. Osuđivanje anđela na zemaljsko „stanovanje", na patnju njihova je degradacija (‘pomak'), ali je to istodobno i degradacija (‘pomak') vrijednosti, dakle onoga aspekta religijskog smisla koji dobiva oblik odnosa čovjeka prema svijetu. Subjekt kao da sugerira da je pomak vrijednosti u odnosu čovjeka prema svijetu ponekad opravdan čak i tada kada ima formu revizije ili parafraze dekaloga, pa čak i opovrgava aksiološki poredak svijeta: Ako si gladan, ukradi; Ako voliš sunce zapali plast sijena, tanker, benzinsku crpku u predgrađu (To ljeto, str. 17). Unatoč svemu tome, i dalje jedini osolanc, vizualno i misaono usmjerenje prema gore, predstavlja križ:

Moj je križ zakopan
i on mi je stožer
u natruloj zemlji. (Valentina, str. 38)

Degradaciji, revizji, parafrazi, opovrgavanju aksiološkog poretka svijeta Rešicki suprotstavlja kršćanski odgovor, a njegov oblik duhovnosti dobiva značenje aporeme. Križ ostaje istina, koja nije niti se može iskompromitirati. Javlja se dakle kao limes, nedodirljiva granica europskog kršćanskog svijeta, izvan koje bi taj svijet prestao postojati, i kao limes subjektovog identiteta.

T. Gadacz patnju zove enigmom ili tragom, nečim izvan dobra i zla: „ostavljeni tragovi potiču na razmišljanje, bude pitanja, donose nam nemir, ali ne pružaju mogućnost da se odgovori na elementarna pitanja: tko je prošao? tko je taj koji je prošao? Od traga više ne vodi nijedan put prema gore, takav put koji bi zatvorio krug započet pitanjem i završen odgovorom. Lévinas je upotrijebio pojam traga u predstavljanju ideje beskonačnosti, koja je sadržana u ljudskom mozgu, ali istodobno razara mozak. Ta nas ideja uznemiruje, proganja, ali kako je u nama izbrisanim tragom, od njega ne vodi nijedan put prema Beskonačnom, makar u obliku racionalnih dokaza Njegova postojanja. [...] Lévinas je smatrao [...] da trag vodi prema drugima. [...] prema onima koji pate poput nas. Patnja, iako dijeli čovjeka od drugih i čini ga usamljenim, povezuje ljude međusobno."[8] Tu je misao u jeziku poezije Rešicki izrazio riječima: „jer biti sam / zapravo znači / biti s tisuću drugih." (Nauk o Tebi, str. 77). Možda je najizrazitije okrenut prema bližnjemu u znakovito naslovljenoj zbirci eseja Bližnji; „okreće se liku Bližnjeg i jedino tamo i očekuje smisao vlastitog prebivanja", piše G. Rem, i nastavlja: „sudjeluje u procesu prijelaza anđela iz metafizičkoga svijeta u svijet ovostranih čulnosti, ranjivosti ali i intenziteta prekinuta ‘puta nebeskoga'."[9] Nova duhovnost poništava podjelu na zemaljsko i nebesko (mada ne odustaje od kreiranja vertikale[10]), ponor - raj, zemlja je mjesto traženja i kreiranja surogata Totaliteta (Cjelosti)/ Jedinstvenosti. U zemaljskoj egzistencij sudjeluju nebeska bića. Antropomorfiziran anđeo pije susnježicu i inje iz plitke školjke koja je uspoređena s dnom isušene lagune (str.10), ljudski, zemaljski anđeo gasi dakle svoju žeđ na isušenom izvoru (erzac). Ta je slika savršena analiza ljudskog duha i egzistencje osuđene na surogate.

Mislim da nije neopravdana tvrdnja kako je zbirka Knjiga o anđelima specifično svjedočanstvo metafizičkog nemira suvremene svijesti koja rekonstruira, pa čak i dekonstruira religijski smisao, metafiziku, ali sigurno nije ravnodušna prema njima. Suvremena duhovnost ne zaboravlja i ne odbacuje religijska značenja, ali dopušta spajanje kršćanskih sadržaja sa sadržajima drugih vjeroispovijedi[11] i s prirodom[12]. Razmatranu zbirku karakterizira miješanje sacrum i profanum, desakralizacija, prefunkcionalizacija biblijskih motiva, pa čak i profanacija - smještanje biblijskih likova unutar današnjega svijeta (Marija Magdalena i Jona u Osijeku, Rafael u fotolaboratoriju; u naslove uvodi pojmove kršćanske ili ine religijske provenijencije (Glasnik, gr. anđeo, mantra) i svjesno ih profanira, vrši ironijsko prevrednovanje biblijskih toposa i kršćanske tradicije[13]. Dislociran je čak i anđeo koji više ne predstavlja nebeski prostor[14].

Antropocentrizam, kao i „zemljocentrizam" koji on implicira, izraz su nove duhovnosti. I sam Bog ima očito ljudske osobine i podliježe ljudskim slabostima (zaboravlja, boluje, ciničan je i ravnodušan[15]). Nova duhovnost ironizira, relativizira, parafrazira, ruši sve što se do sada činilo svetim, nedodirljivim, nepokolebljivim, trajnim i vječnim. Taj se proces ili procedura odnosi ne samo na sadržaj već i na jezik i simbole (religijske), koji podliježu „potrošnji" i „zloupotrebi". Nova duhovnost nastaje pred našim očima, ona je plod krize religijske tradicije i mašte te slike Boga i svijeta koje one stvaraju. Rađa se na ruševinama i iz fragmenata dosadašnje vjere u poredak postojanja, rađa se u individualnoj epifaniji i u ‘privatiziranom' jeziku refleksije, koji je lišen atributa opće važnosti. Rađa se, na koncu, u slučajnosti. Rešicki ne samo što se događajnosti predaje nego ju i pozitivno valorizira, što naglašava u naslovu prve pjesme iz knjige o anđelima Dobre slučajnosti. U raskomadanoj stvarnosti nastoji pronaći određene cjeline-teme (Taylorov pojam) koje govore o svijetu, pojedincu i njegovoj egzistenciji. „Fotografski" registar slučajne povijesno-društvene zbilje preobražava se u sučeljavanje s duhovnim problemima. Govoreći o anđelima, zapravo govori o položaju čovjeka u svemiru, dotiče dakle tradicionalnu, moglo bi se reći, duhovnu problematiku.

[1] Skraćena verzija referata pročitanoga na III. Hrvatskom Slavističkom Kongresu u Zadru (listopad 2002.)
[2] A. Bielik-Robson: Czy duchowość ponowoczesna jest możliwa?. U: Z perspektywy końca wieku. Studia o literaturze i jej kontekstach. Ured. J. Abramowska i A. Brodzka, Poznań 1997., str. 30.
[3] Vidi: K. Pieniążek-Marković: Postmoderni Bog? (Bog i suvremeno hrvatsko pjesništvo). U: OS lamnigu (Modernitet druge polovice dvadesetog stoljeća, Ivan Slamnig - Boro Pavlović, postmodernitet. Dani Ivana Slamniga). Ured. G. Rem, Osijek 2003, str.155-169.
[4] A. Bielik-Robson: op. cit., str. 31.  Svi su prijevodi poljskih izvornika moji (K. P-M.)
[5] T. Gadacz: Enigma cierpienia. U: Człowiek wobec religii. Ured. K. Mech, Kraków 1999, str. 232-233.
[6] Individualnu epifaniju shvaćam - prema Ch. Tayloru - kao odgovor na mogućnost, u svijetu radikalno odčaranom, egzistencije „koja ima smisla". „Još uvijek možemo sebe gledati kao dio većeg poretka, spram kojega imamo određene obaveze". Jedan od nagovještajućih elemenata te epifanije jest otkriće da je gledanje svijeta kao cjeline koja ima smisla potpuno neovisno o tome što svijet doista jest; da smisao ne treba tražiti u skrivenoj prirodi stvari, nego da svijet nema ništa za skrivati, sasvim suprotno - u pitanju smisla nazapisana je kartica, koju popunjuje individualna mašta [...] preobraženje svijeta u smisaotvorbeni vidokrug ljudskog života nije stvar potpunog upoznavanja kosmosa, nego stvaralačke mašte. (Navodim prema: A. Bielik-Robson: op. cit., str. 44-45).
[7] U Taylorovom diskursu pojam autentičnosti vraća se kao pojam vrijednosti, zahvaljujući kojoj se pitanja smisla egzistencije i mjesta čovjeka u cjelokupnosti bića i dalje javljaju kao bitna, i to individualno bitna, kao - naspram nestajanja vjere u univerzalan metafizički vidokrug - posao za pojedinca. (Vidi: A. Bielik-Robson: op. cit., str. 45).
[8] T. Gadacz: op.cit., str. 234-235.
[9] G Rem: Biblijske i novomitologijske strukture u pjesništvu Delimira Rešickog i Nicka Cavea. U: Język, literatura i kultura Słowian dawniej i dziś. Literaria. Ured. B. Zieliński, Poznań 2001, str. 207-210
[10] Na primjer u pjesmi Marija Magdalena (Knjiga o anđelima, str. 18), ali ta je vertikala čvrsto povezana s horizontalom i tako Rešicki ostaje u znaku patnje, ispaštanja, križa, Isusa i kršćanstva: „Magla iz naših ustiju / u prosincu / podiže utege do neba. / Kada je nestane / lađa će na put."
[11] K. Pandžić taj će aspekt nove duhovnostiizraziti riječima: „Nedostaje mi uljuljkanost u bilo kakvu vjeru" (Čuvar praga, str. 7.) Vidi: K. Pieniążek-Marković: Postmoderni Bog? (Bog i suvremeno hrvatsko pjesništvo).
[12] Nova duhovnost nije povezana s dogmama ili ustaljenim znanjem. Današnji ‘virtuozi religioznosti' znaju istovremeno cijeniti etiku ‘Propovijedi na Maslinskoj gori' i vjerovati u pravo  karme; odbacivati personalnog Boga i istovremeno vjerovati u zlo personificirano u sotoni ili dobro u osobi anđela. Odlučuje samo činjenica u kojem stupnju takvi aranżmani pružaju sigurnost koja proizlazi iz transcendencije. (Hans-Joachim Höhn)." T. Węcławski: Wielkie kryzysy tradycji chrześcijańskiej. Poznań 1999, str. 21-22.
[13] D. Brunčić: O anđelima. „Književna revija", br.1/2, 1998, Osijek , str. 182.
[14] Vidi također spomenuti tekst G. Rema.
[15] Vidi K. Pieniążek-Marković: Postmoderni Bog? (Bog i suvremeno hrvatsko pjesništvo).