Neko vrijeme nije bilo njihovog Vodenog čovjeka pa su bili žalosni. Konačno se pojavio. Potrčali su mu u zagrljaj dok su im potekle suze radosnice. On se samo smiješio dok ih je držao u krilu.

-     Gdje si bio, tražili smo te,zar se ljutiš na nas?

-     I mama te tražila sa nama željela se zahvaliti na zlatnicima...doda Gordana

-     Slušajte  me maleni, ne ljutim se na vas, ali ja ne mogu ostati sa vama. Doći ću ponekad,nesmijete se žalostiti zbog toga.

-     Ali zašto, zašto.... uskliknu oboje

-     Tko će ovdje čuvati prirodu žabe i nas ...doda Gordana plačljivo.

-     Sad ćete vi čuvati prirodu, ja sam vas naučio,a vas će čuvati mama i baka.Ja moram otići ali uvije ću misliti na vas i biti uz vas.

-     Jesi li ti Anđeo? ...uzbuđeno upita Gordana.

-     Psssss....stavi on prst na svoja  nasmijana usta...

Više nije pitala. Oboje su naslonili glavice na njegove grudi i brisali suze. Nisu ništa razumjeli osim da će ponekad doći.

-     Nesmijete plakati to me jako boli, morate mi obečati da nećete biti tužni.

-     Obečajemo,samo dođi!

Dolazio je sve rijeđe,njih dvoje su prihvatili da mora otići pa su sve manje bili tužni. Bližila se zima pa nisu toliko vremena provodili na potoku. To im je pomoglo da se smire. U proljeće on se nije pojavio.Prošlo je i ljeto nije ga bilo. Pričali su sve manje o njemu ali nisu ga zaboravili.

Jednog dana Filip je nešto tražio i naišao na sliku. Uzbuđen upita mamu.

-     Mama odkud ti ova slika?

-     Filipe to je tvoj tata.To je jedina slika koju sam uspjela sačuvati. Čuvam ju za vas dvoje,kad odrastete da vidite kako je vaš tata izgledao.

Filip je stajao blijed  bez riječi dok mu Gordana nije uzela sliku. Pogledala je i uzviknula:

-     Znala sam, znala sam! Vodeni čovjek......

-     To je bio naš tata!