Dok se dan sprema zalasku svome završavam zadnje poslov, pa sjednem sama u mračno dvorište. Prepuštam se mislima. Sjećanja naviru, srce se steže, podbočim glavu, gledam u mrak.

Vidim te dušo kako dolaziš, silaziš s motora i smiješiš se.

Tvoje oči tamne, uvijek nasmijane, sjaje dok zbijaš šale. Tvoj stas i ljepota čine me ponosnom. Sretna sam što si došao.

Prekrivam uzdah težak i bolan, jer to što vidim samo je želja. Dok tako razmišljam niti ne vidim da mi je lice mokro od suza.  Nažalost, nisam ja jedina, ima nas mnogo, mnogo, previše što su izgubile sina ili kćer.

U životima našim ima i smijeha, veselja i svega, kao kod svih.  Ostaje samo sjećanje tužno, ali nikada zaborav.

Sve se na svijetu može, ali majka svoje dijete preboljeti, zaboraviti nikada ne može.