Bio je lijep, sunčan ljetni dan. U stvari posljednji dan ljeta ali toliko lijep i sunčan da se ni blizu nije nazirala jesen. U crvenom kostimu, kratke suknjice, i s osmijehom na licu, sigurno i samouvjereno kročila je u prostorije poduzeća u kojem je trebala dogovoriti novi posao. Na samom ulazu susrela se sa vlasnikom i istog trenutka znala je da će ovdje dugo ostati. Nešto ju je presjeklo, trnci prostrujili tijelom od vrha glave do nožnog prsta, drhtala je od nekog čudnog osjećaja za koji nije znala kako se zove jer nikada do sada nije osjećala ništa slično. Dugo je gledala njegove oči, plave kao more, i jednako tako vlažne, duboke, pune suza. Zašto, pitala se u tom trenutku? Zbog čega tolika tuga u tim prelijepim očima?

Dani su prolazili, njih dvoje, poput dvije grlice svakim danom bili su sve sretniji. Gradili su svoje carstvo, napredovali, stvarali budućnost za sebe, za djecu. Svakodnevno su izmjenjivali nježnosti, poljupce, strasne zagrljaje. Bila je to zaista prava, velika ljubav, poput Romea i Julije, poput mnogih sličnih ljubavi iz prošlosti, iz sadašnjosti... Njoj je smisao svega bila udovoljiti njemu, učiniti ga sretnim, zadovoljnim, pružiti mu najveću i najljepšu ljubav kakva još nije opisana u pričama.......

Svjedoče o toj ljubavi još uvijek riječi posvećene samo njemu:

 

"Život prolazi brže od vode

koja teče u "našoj" fontani.

Tako će i ovaj život doći do kraja.

Svatko od nas imati će nešto

čega će se sjećati.....

Kada dođe vrijeme da se i Ti sjećaš

nečega što je zaista ostavilo

traga u Tvom životu

onda neka te ova fontana podsjeti

da postoje žene koje ljube svim srcem,

i da je ljubav žene koja piše ove riječi

nepresušna, baš kao i izvorska voda.

Uvijek svježa i snažna i samo Tebi

namijenjena.....

Mislima i srcem, uvijek uz Tebe!"

 

Prolazile su godine. Vatra ljubavi lagano je postajala žar. Gasila se pod vjetrom svakodnevnih problema, nestašice novca, ružnih riječi, predbacivanja, uvreda... Trenuci nježnosti izmjenjivali su se sa trenucima svađe. Poljubac, zagrljaj, plač ili obrnuto...

Jednog dana samo su se pogledali, još jednom... Njene oči bile su jednako vatrene kao i pri prvom susretu, njegove oči bile su jednako suzne, između njih bio je ponor. Nije ljubav nestala, samo su je zarobili negdje duboko i sve više vremena i truda trebalo je uložiti da bi ju jedno drugome pokazali.....

"GOTOVO JE, VIŠE TE NE VOLIM"....

.... poput groma odzvanjale su njezine riječi. Ona koja se klela u sve da je on njena ljubav do kraja života. Da će s njim biti i u dobru i u zlu. Ona koja je u svakom trenutku za njega bila tu. Uvijek je znala što mu treba i kako ga utješiti. Znala je što treba reći da bi ga umirila, a kada treba šutjeti,  jer je šutnja često govorila više od riječi. Njima tako često riječi nisu ni trebale...  Njihovi pogledi, dodiri bili su jači od riječi.....Osoba koju je on volio najviše na svijetu, osoba zbog koje je živio, disao.... za koju je postojao.... samo za nju... Sad kada je više nema u njegovom životu... pita se gdje je to pogriješio? Što je učinio da je ugasio iskricu u njoj... koji je to njegov postupak promijenio njegovu sliku u njenim očima... u najljepšim očima? Od kad nje nema u njegovom životu.. sve je uzalud... izgubio je dio sebe... najvećio dio sebe... onaj dio koji je najviše volio... dio koji mu je otela... njegovo srce... a mislio je da će je imati cijeli život, da će ispunjavati svako jutro u njegovom životu kad se probudi, i svaku večer kad legne u krevet.

Dala mu je svoje srce... Dao  joj je srce... cijelo, samo njoj... Tako su bili sretni... a sad se sve raspalo na tisuću komadića. 

Sve ga podsjeća na nju... vjerovatno zato jer je sve vidio i gledao kroz nju.. kad je  želio savršenstvo na nju je pomislio... kad je želio biti sretan... njena usta su mu se nasmijala... kad mu je trebao dodir njena ruka ga je dotaknula... kad mu je trebao poljubac njene usne su ga poljubile..... utjehu mu je davalo njeno prisustvo...

On sjedi i razmišlja... u kojem to trenutku je nestalo sve što smo gradili..... Volio bih da joj mogu reći... da ju još volim.. da mi nedostaje.... da ju nisam smio pustiti da ode.... a ne mogu izreći riječi... koje bi me ovog trenutka možda vratile u život...

Umjesto tih tiječi kojima bih joj točno opisao kako se osjećam, kako samo za nju tuče moje srce, izrekao sam joj milion uvreda, ružnih riječi, predbacivanja, a ništa od toga nisam tako mislio. Još mislim za nju da je jedina i neponovljiva, znam da i ona mene još voli.... ali previše je bola između i previše ružnih riječi.... Odzvanjaju u mom uhu stihovi....

Kad dođe kraj....

 

Ne pričaj ništa

Stavi prst na usta

da ne izlaze iz njih

riječi bolne, ubojite.

 

Tišina koja oko nas vlada

neka zaštiti ljubav

koju smo imali

a koja polako nestaje.

 

Ne gledaj me s mržnjom

zažmiri prije nego li

iz tvog pogleda polete

strijele otrovne.

 

Nije rastanak taj koji ubija

niti je prekid najveća bol

ubija način na koji se sve ruši

i praznina koja ostaje u duši.

 

Nemoj dozvoliti da čitav jedan svijet

nestane u samo jednom trenu

možemo li u srcu  zadržati

bar prelijepu uspomenu.....