Davno, davno jednom živio je vuk. Nedaleko od njega paslo je veliko stado ovaca. Svakoga dana vuk bi odveo jednu od njih.

Ovce bi u panici pobjegle u šumu, a ta jedna jadna počela bi se otimati i vrištati – njezini bi krici prestrašili ostatak stada.
Tada je vuk smislio lukav plan. Prilazio bi svakoj ovci posebno i šaptao:

— Ne moraš se ničega bojati. Ja jedem samo glupe ovce. Ali ti? Ti si pametna. Ti si moja najbolja prijateljica.

Nakon takvog razgovora ovce bi se mirno vratile pasti travu, prestale bježati, prestale se bojati.
A kad bi vuk pojeo još jednu, ostale bi samo klimale glavama:

— Pa, vjerojatno je bila glupa... A ja? Ja sam najbolja vukova prijateljica. Meni se ništa ne može dogoditi.

I bile su sretne.
Vuk bi zatim prišao sljedećoj i rekao:

— Nismo već dugo razgovarali o tim naivnim ovcama, zar ne? — A zatim bi munjevito napao. Ovca ne bi ni stigla shvatiti što se događa.

U međuvremenu meso je postajalo sve ukusnije — ovce nisu bile pod stresom, pasle su mirno, nesvjesne sudbine.

Najčudnije je bilo to što su s vremenom druge ovce počele pomagati vuku. Kada bi neka postala previše sumnjičava, kada bi počela nešto shvaćati, ostale — one koje su bile „najbolje vukove prijateljice” — dojavljivale su mu njezino čudno ponašanje. I sljedećeg dana nje više nije bilo.

Iz ove bajke proizlazi jednostavna, ali važna pouka: manje vjeruj onome što ljudi govore, a više gledaj što rade.
Svi mi imamo tu manu — čujemo samo ono što želimo čuti. Sve ostalo ignoriramo.

Zato je najvažnije — na vrijeme prepoznati vuka u ovčjoj koži.
(Nepoznat autor)