24.

IZMEĐU BEZGRANIČNOSTI I NEOGRANIČENOSTI

 

        “Ima li razlike između neograničenosti i bezgraničnosti”? pitao je Divni Stranac skup mislitelja i knjigoznalaca.

Dvorana bijaše kružna, središnji stol izrezbaren od skupocjena drveta, naslonjači i stolice bez škripa i piska, glave listom ovjenčane.

        Svi rekoše da ima.

        “A koja je”?

        Nitko ne probijeli, ne zucne, ne kvrcne, ne vrdne.

        S onu stranu ulaza u dvoranu, vratar je čuo pitanje, i pomislio da zna odgovor. Ali se nije usudio ni proviriti, kamoli progovoriti. No jedan je učenjak mislio da mu valja oprati obraz skupa, pa se silom nakašljao, i uzeo riječ:

        “Kad kažemo da je neka stvar ograničena, odnosno, neograničena, onda ta kvalifikacija označava nešto vanjsko, što je dotičnoj stvari nametnuto, ili ukinuto, odnosno, što joj intrinsično ne pripada. A kad kažemo da je nešto bezgranično, onda se to odnosi na samu datu suštinu stvari...”

        Strancu na obrazima zaleprša smiješak. Okrene se prema ulazu, i naloži glasom, koji ne dopušta neodziv:

        “Ti tamo - govori”.

        “Ja”?!

        Vratar korakne u dvoranu, uzmuha se, zabrza da nešto prozukne, pa posrne jezikom, i ušuti.

“Hajde”, rekne mu Divni drugarski.

Onda iz vratarevih usta briznuše riječi kao bistri potočić:

“Eto, kad su ovce u toru, one su ograđene, ogradom ograničene. Pa kad  srušiš ogradu, ovce mogu kuda im se hoće. Neograničeno mogu. A kada kažemo da je nešto bezgranično, eh, to je onda sasvim druga pjesma, Gospodine – tu je tor dokle je i obzor, tu ograde nikada nije bilo, niti će je ikada biti, kao što ni zrak ne možeš ograditi”.

Svi su šutjeli.

“Reci mi, dobri čovječe, čime si se ono bavio, prije nego što si postao vratar u Akademiji”?

“Bio sam pastir, Gospodine. I dok sam se pastirskim poslom bavio, naučio sam sve što znam”.

“Govorio si o ovcama. Reci nam sada nešto o čovjeku: gdje ti stoji čovjek, gdje si ga smjestio – među ograđene ili neograđene ovce? Ili ti je čovjek kao i prostor, bezgraničan”?

Bivši pastir preleti hitrim okom po skupu akademika, koji su ga podsjećali na utorene ovce. Zagleda se potom u Bezgraničnoga, i lane:

“Teško pitanje, Gospodine. Ali reći ću što mi je na umu. Između neograničenih i bezgraničnih stoji mi čovjek, a ograničen neznanjem da nije ograđen, već neogradiv, da nije ovca, nego zrak...”

 

 

        Srećom, u svakoj se Akademiji nađe poneki pastir...