16. BIO JEDAN CRTEŽ NA VODI

 

        Bio jedan crtež na vodi, prstom slikan.

        Slikao ga je jedan dječačić iz Kine.

        Crtež je bio crtež ribe.

        Trajao je sekundu.

        Ali je bio.

 

        I dok je bio, ta je riba proživjela svoj život ribe. Perajama je zatreperila u vodi tekućici. Voda je na tomu mjestu bila obrubljena ribljim oblikom. Voda je na tomu mjestu bila časovita riba.

        “Ribo,” progovorila je voda tekućica, “hoćeš li sa mnom do mora?”

        “Oh, svakako,” kazala je riba. “Oduvijek sam željela vidjeti more.”

        “Kako oduvijek, a rođena si ovoga časa?”

        “Ovaj čas je oduvijek.”

 

        Nestajući, rep joj je vrcnuo iz vode. Jedna je kap zablistala u uzduhu. Otkinuo se iz nje blistaj, poput strijelice. Daleko, daleko, daleko, jurnuo je blistaj.

        “Dokle ćeš?” pitala ga je daljina.

        “Do zauvijek,” vrisnuo je.

        Obišao je svijet i vratio se u oko dječarca, koji je uto počeo crtati novu ribu na vodi.

        “Oduvijek sam željela oplivati svijet,” rekla je riba vodi, trepereći perajama, živeći svoj spori, zamišljeni život ribe, prije nego što ju je voda izbrisala.

       

 

        Oduvijek uvijek rađa zauvijek.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.