80. BILA JEDNA KORNJAČA

 

        Bila jedna kornjača od kristala. Hodala je polako - sitan korak kroz stoljeće. A ipak, ona je zamislila ophoditi oko zemljina trbuha, tamo gdje je najispupčeniji – na polutniku.

        Svjetovi su došli i prošli, bića se raznorodna javljala i nestajala, a kornjača je odmaknula tek za pedalj.

        “Misliš li da ćeš stići”? pitao je netko s neba.

        “Ja sam od kristala”, ponavljala je u sebi kornjača. “Kristali ne odustaju. Kristali ne uzmiču”.

        Vrijeme ju je pokušavalo omesti prekobacujući se preko vlastitih leđa, opet na početak. Ali i kornjača je vazda počinjala iznova.

U nekomu nezamislivo budućem svemiru, ona je ophodala zemlju. Stigla je do početne točke – odnosno, od točke ju je dijelilo još jedno stoljeće, pa onda jedna godina, naposljetku jedan dan.

        Onda se uzbunio posljednji sat.

        “Ja perem ruke od ovoga posla”, zarežao je. “Ispalo je da je kornjača starija od vremena. Da je mudrija od mašte. Da je trajnija od svih naših zabluda. Ja to ne mogu podnijeti! Ja, evo, ispadam iz lanca prolaženja, dobrovoljno se ukidam”.

        I posljednji sat zareže u sebe kao kukasta sablja, te izvede obredno samoubojstvo na način japanskih samuraja. I dok je izdisao, u njemu se probudi i iz njega vrcne posljednji trenutak, trenutak kraja. Otme se, uzleti na neki novi mladi mjesec, pogleda po zemlji, spazi kornjaču, spusti se na polutnik, pokloni se, i rekne malo svečano, malo lakrdijski:

        “Dočekao sam te, kraljice! Tebi sam na službu završnicu – ne možeš me odbiti! Znaj da sam isto toliko dugo putovao prema tebi, koliko i ti prema meni. Koje su trilijarde godina iza nas, kraljice! A sada, gle, mi možemo bez njih – možemo ih baciti preko ramena”!

        Kornjača tad prvi puta progovori. Promumlja prastarim glasom:

        “Konačno evo nekoga, bez koga ne mogu dovršiti svoje djelo. Ni prostor zemlje, ni nebeski prekovrati, ni smakovi svijeta, a ni sve one trilijarde godina nisu mogle osujetiti moj hod. Ali ti, kratkonogi, imaš nada mnom moć, koju oni nisu imali“.

        Kraj puta možda je bio, možda nije bio - pitanje nije sad.

 

 

        KRISTALNO NEJASNO...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)