BEZGLASNA PROPAST SVIJETA

 

        U jednomu od sedam svemira, četvrtomu ili petomu, bilo je ovako: najprije grom, pa onda munja. Najprije svirka, pa potom lutnja. I sve je teklo uredno, redoliko, skladonosno.

        Jednoga je učenjaka zanimalo pitanje je li ovaj raspored stvari prisutan baš svuda, ili ponegdje ima odstupanja. Kad mu je jednom zgodom posrećilo otškrinuti vidik u prvi svemir, na takozvanu zemlju, učenjak se zgranuo nad naopakim slijedom stvari.

        “Zar da izvor bude prije rijeke?! Zar da maleno prethodi velikomu”?!

        Kad se iščupao iz vidika, shvatio je da mora o tomu što hitnije izvijestiti ostale učenjake. Svoje je izvješće podnio na tajnoj sjednici. Prigušenim je glasom objavio da se radi o ne baš bezazlenoj bolesti, koja bi, nedaj Bože, mogla postati opasna po sve ostale. Govorio je o poremećaju sustava, čije bi djelovanje valjalo osujetiti na vrijeme, dok je još uočljivo. Jer, prošaputao je, tko zna nisu li klice prvoga svemira već uljezle u naš svijet, neprepoznate, pa nam se čine zakonite?

Najprije je zavladala šutnja. Potom se prolomio grohotan smijeh.

        “Naš je dragi kolega malo ludnuo od prenapornoga rada”, zaključio je učeni zbor. “Potreban mu je odmor i liječenje”.

        Nisu ni primijetili da više ne primjećuju odobreni redoslijed stvari: najprije posljedicu, potom uzrok. Po pravilu je trebalo liječenje prethoditi bolesti. A gle, oni rekoše izokrenuto: ludilo, potom odmor i liječenje. U tomu času zemljina se kugla zaustavila kao da je udarila o nevidljivi zid, potom je odskočila i počela se vrtjeti unatrag.

Užasnut, učenjak je shvatio da je njihov svijet upravo doživio svoj bezglasni smak, i da se on, jedini preživjeli, nalazi među već-zaraženima. Dobrovoljno je popio lijek i ozdravio – to jest, nastavio je živjeti bez čuđenja.    

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Nepotreban, čini se.

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)