Stvorila sam evo ovog čovjeka,

Ovog što stoji danas tu pred vama.

Ja sam ga stvorila,

Baš potpuno isto

Kao kad je Bog udahnuo Adamu dušu

Tako sam i ja udahnula mu život.

Ja sam mu otac i majka,

Jedini roditelj.

Ali ako me upitate

Tko li je on zapravo,

Bojim se tišine na mojim usnama

Jer vam ne znam reći.

Jer ne znam u što se to izrodilo

Ovo moje jedino stvorenje, ovaj bijes zdravog razuma.

Ne poznajem ga.

On je daleko od onog što trebao biti.

Taj čovjek nema ime,

Ni majku, ni oca,

Ni ovog jedinog roditelja u meni.

Taj čovjek puzi kao pseto,

Gladuje kao pseto,

Tuku ga kao pseto,

Ruže ga kao pseto.

Jer taj bezimeni čovjek

I jest pseto.

Samo bijedno, otrcano, gladno pseto.

Pseto koje se odreklo svoje pobunjeničke vučje naravi

I prepustilo se pokoru života.

Ovo bijedno pseto krvari iz svake pore,

Zavija iz sveg glasa

I pokušava naći izlaz

Iz ovog psećeg života.

Ali ne može ga naći u beskrajnom labirintu

U ovoj neslanoj šali Boga i čovjeka,

Roditelja i grešnika,

Ne može ga naći.

Okovali su ga ovim šugavim životom,

Ovim psećim životom.

O čovječe pseće duše

I psećeg života,

Što li su ti učinili?

U što su te pretvorili?

Ali ako me pitate

Tko li je on zapravo (pseto ili čovjek)

Bojim se tišine na mojim usnama

Jer vam ne znam reći.

A ja;

Stvorila sam evo ovog čovjeka                                                              

Ovog što tako besramno puzi                                   

Danas tu pred vama.