Muškarci su heroji i crtaju stripove ili žene imaju nadnaravne moći, u stripovima koje crtaju - muškarci. Tako je otprilike bilo u vrijeme “Mad mana”, a i puno kasnije. Tek se nedavno slika promijenila. Val novih autorica stripa i u Hrvatskoj zabilježio je novi broj časopisa za strip Kvadrat.
- Riječ je o dosta neistraženoj i nedefiniranoj temi o kojoj se do sada samo moglo nagađati. Smatram da će se na ovo pitanje moći konkretnije odgovoriti nakon što se slegnu dojmovi koje će ostaviti Fibrino izdanje monografije ‘Ženski strip na Balkanu’. Monografija će biti promovirana u rujnu i na 426 stranica će prvi put u zajedničkoj publikaciji objaviti recentne stripove dvadeset i jedne autorice s područja biše Jugoslavije, Rumunjske i Bugarske - navodi jedna od protagonistica “ženskog pisma” u stripu, predstavljena u Kvadratu, Irena Pranjić Jukić.
Riječ je o autoricama koje su, unatoč iznimnim postignućima (nominacija za Outsanding Comic u New Yorku Dunji Janković, Angulemska nagrada Heleni Klakočar Vukšić za Nemirno more...), široj javnosti gotovo nepoznate, a monografija bi im trebala dati novu vrstu pozornosti koju, s obzirom na kvalitetu svog rada, itekako zaslužuju.
- U pripremi za knjigu napravila sam i anketu o autoricama pa će monografija prvi put donijeti i konkretne podatke o tome kada su, gdje, kako, zašto i koliko žene na ovim područjima crtale i objavljivale svoje stripove - zaključuje Irena Pranjić Jukić.
- Riječ je o dosta neistraženoj i nedefiniranoj temi o kojoj se do sada samo moglo nagađati. Smatram da će se na ovo pitanje moći konkretnije odgovoriti nakon što se slegnu dojmovi koje će ostaviti Fibrino izdanje monografije ‘Ženski strip na Balkanu’. Monografija će biti promovirana u rujnu i na 426 stranica će prvi put u zajedničkoj publikaciji objaviti recentne stripove dvadeset i jedne autorice s područja biše Jugoslavije, Rumunjske i Bugarske - navodi jedna od protagonistica “ženskog pisma” u stripu, predstavljena u Kvadratu, Irena Pranjić Jukić.
Riječ je o autoricama koje su, unatoč iznimnim postignućima (nominacija za Outsanding Comic u New Yorku Dunji Janković, Angulemska nagrada Heleni Klakočar Vukšić za Nemirno more...), široj javnosti gotovo nepoznate, a monografija bi im trebala dati novu vrstu pozornosti koju, s obzirom na kvalitetu svog rada, itekako zaslužuju.
- U pripremi za knjigu napravila sam i anketu o autoricama pa će monografija prvi put donijeti i konkretne podatke o tome kada su, gdje, kako, zašto i koliko žene na ovim područjima crtale i objavljivale svoje stripove - zaključuje Irena Pranjić Jukić.
|
|
U monografiji će zasigurno biti i mjesta i za likovnu umjetnicu Ivanu Armanini, koja na pitanje o ženskim autoricama odgovara: “Strip puno sporije sazrijeva od filma. Bilo je i vrijeme da izađe iz puberteta. Ako uzmemo da je tzv. muški strip akcije i superjunaka dominirao u prošlom stoljeću i generalno gledano izražavao i zadovoljavo potrebe adolescenata u izmišljenom supersvijetu idealnog mačizma, tzv.ženski strip pokriva i druge aspiracije kao što su poetska, filozofska i metafizička... Sklonija sam definirati takav strip autorskim jer u prvi plan stavlja unutarnji svijet osobe koja ga crta, a ne neki kolektivni mit ‘nadčovjeka’ stvoren za brzu konzumaciju i zabavu”.
Ivana Armanini zajedno je s Dunjom Janković u Komikazama, web i tiskanom projektu za širenje alternativnog stripa. Dunja Janković, 29-godišnja autorica s Malog Lošinja, nakon magisterija u New Yorku otišla je u Portland.
- Taj je grad ostavio odličan dojam na mene. Manji je od New Yorka, ali umjetnički živ i nekako se intimnije osjeća scena. Plus što se pije absint, puši se po kavanama i vikendom se beru gljive - govori Janković i dodaje kako je upravo u Americi 70-ih godina započela liberalizacija stripa. - Kako su se mogućnosti eksperimentiranja strip-medijem povećavale i udaljavale od jednosmjernog pravca zadanog industrijom koji se obraćao jednovrsnoj publici, mnogi ljudi su, ohrabreni time, počeli davati svoj osobni doprinos. Trebalo je vremena za izgraditi i žensku publiku, kako bi danas napokon bilo najnormalnije konstatirati da žene u velikom broju i crtaju i čitaju stripove - objašnjava Dunja Janković.
Grupni portret s djetetom
Među najjače autorice na ovom polju ubrajaju se Magda Dulčić Todorovski i akademska slikarica iz Zagreba, 51-godišnja Helena Klakočar Vukušić, koja navodi da ju je prije ljutilo svrstavanje u “žensku ladicu”. S vremenom je shvatila da bi bilo mudrije to iskoristiti. Uostalom, kaže, “ladica” ima čvrste stranice i dno, to je dobar oslonac da se i iskoči iz nje: “Ženama je dozvoljeno ući u hram umjetnosti samo zato što su se pojavile i kao konzumenti”.
Tim povodom Helena Klakočar Vukušić prepričava i jednu anegdotu.
- Kad smo u Francuskoj pozirali, kao grupa ZZOT, za katalog Međunarodne izložbe grupe u Marseilleu, fotograf je inzistirao da na grupnom portretu bude i moja tada četveromjesečna kći. Meni se to nije učinilo dobrom idejom jer dijete nije imalo nikakve veze s našim radom. Kad me grupa zamolila da ne kompliciram, fotograf je dobio još jedno ‘prosvjetljenje’: neka skinem sat... A ja sam taj ručni sat počela redovito nositi tek nakon rođenja kćeri jer morala sam paziti na vrijeme hranjenja. Dakle, njemu se činilo da sat ne ide sa slikom žene majke, a meni je upravo taj sat bio simbolom majčinstva i mojeg prihvaćanja da uz svoje umjetničke ambicije imam i tu odgovornu roditeljsku ulogu ‘čuvarice tuđeg života’.
Inspiraciju za stripove autorice pronalaze u svakodnevnici pa tako profesorica u školi Irena Pranjić Jukić inspiraciju nađe i na ulici gdje slučajno uhvati neki zanimljiv razgovor. Nedavno je, kaže, pogledala svoje crteže iz vremena kada je bila djevojčica.
- Nakon osam godina rada u školi u kojoj stalno gledam dječje crteže mogu sa sigurnošću tvrditi da sam bila rođena za to - kaže Irena.
Helena Klakočar kaže da ponekad sama potakne priču, u stvarnom životu postane “akter”, no da je takav način rada vrlo naporan: “Puno je lakše biti samo promatrač ili ‘kradljivac priča’ ili samo netko tko zamisli neku priču s likovima iz svoje okoline. Priče same traže svoj način rada: neke priče se moraju pisati u hotelu s pogledom na more, neke u vlaku, a neke u... crnoj rupi.”
Omiljena Modesty Blase
Ivana Armanini navodi kako joj lik nije obično nije polazište rada, već je to atmosfera, stanje, doživljaj... Irena Pranjić Jukić osim stripova bavi se i ilustracijama, koje, kako kaže, uključuju blagost kojih u stripovima uglavnom nema.
- ‘Beba dolazi kući’ nastala je u suradnji s mojom pedijatricom Marijom Čatipović i njenim suprugom koji je psihijatar. Namijenjena je roditeljima koji čekaju drugo dijete te na tri razine pokušava pripremiti prvorođeno dijete, same roditelje i širu obitelj na novonastalu situaciju. Pisala sam je nakon što sam to iskustvo i sama prošla u svojoj obitelji. ‘Tomica otkriva svijet - prvi put u crkvi’ govori o dječaku koji se u crkvi susreće s mnogim umjetničkim formama - arhitekturom, slikarstvom, kiparstvom, književnošću, glazbom i elementima scenskog nastupa... - objašnjava Pranjić Jukić.
Helena Klakočar Vukšić navodi kako je prvi dodir sa stripom imala ljeti kod bake u Podgori. Najomiljeniji joj je lik bila Modesty Blase, a kasnije autori Art Spigelman, Chris Ware, Joe Sacco, Aleksandar Zoograf, Jesicca Abel, Dan Clowes, Marjan Satrapi... Nakon završetka Likovne akademije bila je članicom grupe ZZOT: “Željeli smo da naši crteži budu topli i ljudski, za razliku od hladnog akademskog crteža koji smo morali raditi na Akademiji”.
- Nakon osam godina rada u školi u kojoj stalno gledam dječje crteže mogu sa sigurnošću tvrditi da sam bila rođena za to - kaže Irena.
Helena Klakočar kaže da ponekad sama potakne priču, u stvarnom životu postane “akter”, no da je takav način rada vrlo naporan: “Puno je lakše biti samo promatrač ili ‘kradljivac priča’ ili samo netko tko zamisli neku priču s likovima iz svoje okoline. Priče same traže svoj način rada: neke priče se moraju pisati u hotelu s pogledom na more, neke u vlaku, a neke u... crnoj rupi.”
Omiljena Modesty Blase
Ivana Armanini navodi kako joj lik nije obično nije polazište rada, već je to atmosfera, stanje, doživljaj... Irena Pranjić Jukić osim stripova bavi se i ilustracijama, koje, kako kaže, uključuju blagost kojih u stripovima uglavnom nema.
- ‘Beba dolazi kući’ nastala je u suradnji s mojom pedijatricom Marijom Čatipović i njenim suprugom koji je psihijatar. Namijenjena je roditeljima koji čekaju drugo dijete te na tri razine pokušava pripremiti prvorođeno dijete, same roditelje i širu obitelj na novonastalu situaciju. Pisala sam je nakon što sam to iskustvo i sama prošla u svojoj obitelji. ‘Tomica otkriva svijet - prvi put u crkvi’ govori o dječaku koji se u crkvi susreće s mnogim umjetničkim formama - arhitekturom, slikarstvom, kiparstvom, književnošću, glazbom i elementima scenskog nastupa... - objašnjava Pranjić Jukić.
Helena Klakočar Vukšić navodi kako je prvi dodir sa stripom imala ljeti kod bake u Podgori. Najomiljeniji joj je lik bila Modesty Blase, a kasnije autori Art Spigelman, Chris Ware, Joe Sacco, Aleksandar Zoograf, Jesicca Abel, Dan Clowes, Marjan Satrapi... Nakon završetka Likovne akademije bila je članicom grupe ZZOT: “Željeli smo da naši crteži budu topli i ljudski, za razliku od hladnog akademskog crteža koji smo morali raditi na Akademiji”.
  |
Na Ivanu Armanini, pak, najviše je utjecao slovenski Stripburger i književnost.
- Među studentima Filozofskog fakulteta kružila je disketa s pričama Mime Simić. Anegdote Glorije Scott čitale su se na tulumima, prepričavale na kavama u gradu. Kad sam konačno i ja dobila disketu, jedino što mi je preostalo je bilo nacrtati je. Trebalo je nekako reagirati na Gloriju. Kad smo se srele nakon pola godine rada po njezinu povratku iz Amerike, imala sam tremu pred autoricom ne znajući kako će reagirati na prevođenje priča na stripovski jezik i druge intervencije u tekstu koje je trebalo napraviti da bi strip dobio svoju formu. Srećom, sve je dobro prošlo. Sljedeća zvijezda mog sazviježđa je ruski apsurdist Danilo Harms i njegove kratke komunikativne priče - kaže Ivana.
Magda Dulčić Todorovski, 53-godišnja autorica, rodom iz Starog Grada na Hvaru, kada je stigla u Zagreb surađivala je s Krešimirom Zimonićem, a suradnja joj je ostala u lijepom sjećanju: “Sa Zimonićem sam surađivala od mojih prvih dana u Zagreb Filmu. Bio je dobar učitelj. Netipičan. Radeći s njim nisam ni primijetila da sam naučila raditi strip i film, a to je najbolje što se o učitelju može reći”. Danas često surađuje sa svojim suprugom Zvonkom Todorovskim i kaže: “Naša suradnja je iznenađujuće dobra. On ide u dućan, ja kuham, a ni u poslu nam ne ide loše. On jako dobro zna što ja želim crtati, tako da mu nije problem napisati scenarij za mene niti je meni problem ilustrirati likove kakve on zamišlja u svojim romanima”.
Mladu Dunju Janković, pak, najviše inspiriralo druženje s njezinim mentorom Garyjem Panterom, inače legendarnim crtačem stripova psihodeličnog punk pristupa. Nakon magisterija kod Pantera počela je internirati u izdavačkoj kući Picturebox.
- Uz Buenaventura Press, Picturebox izdaje trenutno najeksperimentalnije i po meni najoriginalnije stripove u Americi danas. Tu sam dobila uvid u najfriškija zbivanja i imena u stripu. Zatim, sudjelovala sam na velikom godišnjem strip festivalu MOCCA u New Yorku gdje sam upoznala puno zanimljivih ljudi, među ostalim i Dylana Williamsa iz Sparkplug Comic Booksa, izdavačke kuće koja mi je upravo izdala strip Department of Art, a taj je strip postigao veliki uspjeh: bio je, naime, nominiran za Ignatz Award u kategoriji Outstanding Comic.
Iskustva iz New Yorka
Ukratko bi se mogao opisati kao stvarnošću inspirirana noćna mora, a bazira se na mojim iskrivljenim projekcijama stvarnog života. Sve krivo shvaćam. Tako gradim i likove, svaki je mješavina nekih mojih osobina, osobina ljudi kojima sam okružena... - tumači ta autorica. Boravak u intenzivnom gradu kao što je New York direktno je utjecao na njezin umjetnički razvoj te sada radi na više stvari odjednom: na realistično-fantastičnom stripu, apstraktnom haiku stripu, animacijama i nekim sumnjivim eksperimentima sa kolažima.
Razliku u dva stripa vidi na sljedeći način: do sada je glavna razlika između američkog i europskog stripa bila u tome što su američki autori bili u konstantnom doticaju s pop-kulturom i masovnim medijima, što se odražava u njihovu radu, makar i ironično, dok je Europa kombinacija različitih zemalja i kultura od kojih svaka ima svoje vlastite strip mikrokulture.
| Ženska romantika i muško nasilje Među nekoliko autorica u izdanju Kvadrata koje nisu iz Hrvatske ističe se 22-godišnja, nagrađivana autorica Ines Dedović iz Sarajeva . O temi ženskog stripa kaže: “Zbog različitih zanimanja žena i muškaraca većina strip crtačica radi uglavnom dječje i romantične stripove, ili onu vrstu stripova koji kritiziraju položaj žene u društvu. S druge strane, akcijski nasilni stripovi sa superjunacima ili mnogo krvi najčešće se vezuju za muške autore”. Ipak, smatra da autorice koje se odlučuju za stripove poput onih sa super junacima u njima crtaju jednako nabildane muškarce i lijepe žene jer to pristaje žanru. - određeni tipovi stripa koji su više vezani za žene, odnosno muškarce, ali ne smatram da postoji značajna razlika u njihovoj interpretaciji po kojoj bi se moglo reći da li je taj strip baš nacrtala žena ili muškarac - kaže Dedović. |
bglavac
irida
