Naviknuti kakvi jesmo da se držimo krutih i isključivih mišljenja, život i smrt postali su dvije teme koje nas zaokupljaju na poseban način.
Načelno, smrt je ta koja izaziva veću odbojnost i strah, jer tiče se nama nepoznatih razina, osim kad se smatra beskrajnom prazninom, jednim ništa bez sadržaja.
Uspoređujemo li na ovaj način, život se čini prihvatljivijim, iako nas problemi koje nosi svakodnevno pogađaju, a u nekim slučajevima vode i do samoubojstva kao izlaza.
Dok život nosi svoje poteškoće, smrt se kategorički odbija, a da se i ne zna posve sigurno je li bolja ili gora od života.
Kako god bilo, život i smrt čine se nespojivima, čak i mnogima od onih čija religijska uvjerenja u smrti vide drugu vrstu stvarnosti ili “života”.
Upravo to prividno pomanjkanje povezanosti najviše boli, budući da je oduvijek jedna od najvećih čovjekovih težnji bila ujediniti život i smrt, svladati tu mračnu i tešku prepreku koja se postavila između njih.
Svi bi željeli znati više o smrti. Mnogi bi željeli znati više o životu, no to je zanimanje vrlo mlako, jer su uvjereni da imaju dovoljno vremena i da će ih život malo-pomalo uputiti u svoje uzroke.
Međutim, dobro je prisjetiti se da nije uvijek bilo tako.
Zasigurno su u svim vremenima postojali ljudi čije su preokupacije bile daleko iznad ove igre dualnosti, a povijest ukazuje na to da su postojala vremena u kojima su različite civilizacije razmatrale binom život-smrt i bez većih ga poteškoća povezivale u vitalno jedinstvo s dva aspekta.
Život i smrt bili su tek dvije strane jedne te iste medalje i obje su se objašnjavale i usvajale od najranijih godina s prvim podukama.
Postojali su narodi – posegnimo opet za primjerom Egipćana – za koje je smrt bila ulazak u pravi Život, tako da je vrijeme provedeno na zemlji predstavljalo pripremu za prijelaz u ovo drugo, savršenije, intenzivnije i duhovnije stanje koje je omogućavalo neposredan dodir s bogovima; no i smrt je također bila prolazna jer svako se ljudsko biće trebalo vratiti u zemaljski svijet kako bi steklo nova iskustva u ovoj materijalnoj, konkretnoj dimenziji.
Egipćani i mnogi drugi drevni narodi (Indijci, Iranci, Sumerani, Asirci, Babilonci, Grci, Rimljani, Germani, Kelti i, da ne nabrajamo više, mnoge pretkolumbovske američke kulture) nisu izražavali odviše jaku potrebu za povezivanjem živih i mrtvih, odnosno potrebu da oni koji umiru ne izgube vezu s onima koji ostaju na zemlji.
Znalo se da vrata između jednog i drugog svijeta nisu neprolazna te da u svakom slučaju, ako i nije bilo redovitog kontakta, bilo je to zato kako bi svatko mogao nastaviti djelovati u svom okruženju bez nepotrebnog ometanja.
Tijekom stoljeća, smjene ideja i različite religijske kontroverze (u kojima je bilo i političkih i gospodarskih interesa) stvorile su sve veći ponor između života i smrti i sve veće neslaganje među ljudima.
Različite su religije na različite načine nastojale postati gospodari života i upravitelji smrti, ističući ponašanje na zemlji kojim će se zaslužiti nagrada na onom svijetu, udjeljujući kazne i oproste kao što to radi bilo koji sud.
Povezani pojmovi
Tradicija većine religija ne poima ideju smrti samo kao novo stanje duše, nego pritom nužno uključuje i ideje kao što su prijašnje postojanje duše, besmrtnost, uskrsnuće, reinkarnacija, transmigracija, palingeneza, metempsihoza i druge slične ideje.
Kakav god pristup bio, sigurno je da je trebalo – i da još uvijek treba – prihvatiti određene definicije o duši ili o ljudskom duhu, o onome što umire i onome što traje, te o stanju u kojem se nalazi ono što traje.
Ne ulazeći dublje u razmatranje o duhovnoj prirodi čovjeka i o aspektima koji mogu nadići smrt tijela, dat ćemo kratki pregled najraširenijih predodžbi o ovoj temi.
Prihvatiti da nakon života postoji drugi trajan život, sretan ili bolan, u skladu sa stečenim zaslugama, zahtijeva prihvatiti i prijašnje postojanje duše jer besmisleno je razmišljati o trajnosti nečega što uopće nije postojalo prije nego se pojavilo u ovom životu.
Kvaliteta potonje trajnosti duše mora proizlaziti iz prethodne trajnosti, osim ako ne pretpostavljamo postojanje beskonačnih hirova ili božanskih poteza neshvatljivih ljudima.
Besmrtnost duše bila je temelj za mnoge religije i filozofe s drugačijim pristupom, pristupom koji uključuje reinkarnaciju, odnosno život na zemlji u više navrata, ali u različitim okolnostima u okviru zajedničkog ljudskog nazivnika, na isti način na koji se sva priroda ciklično obnavlja, ne umirući definitivno u svakom od godišnjih doba.
U ovom pristupu pojavljuje se nekoliko nijansi:
Jedno jedino uskrsnuće, ali ne na zemlji nego na nebu, gdje se zadobiva tijelo koje se već imalo, kako bi se boravilo u vječnom miru nakon posljednjeg suda.
Neki će uskrsnuti kako bi vječno živjeli na nebu; drugi će vječno živjeti u paklu, a ostali će ostati u međuprostoru čisteći se od svojih pogrešaka koje nisu bile niti tako velike da bi zaslužile pakao niti tako male da bi omogućile pristup u raj.
U Indiji sanskrtski izraz “samsara” označava “kotač života” koji, okrećući se bez prestanka, dodiruje pojavni svijet, a prolazi i suptilnim svijetom u kojem se nalaze oni koje obično nazivamo mrtvima.
Ovaj kotač je u pokretu zbog djelovanja ljudi: budući da svako djelovanje izaziva reakciju, nemoguće je zaustaviti tijek života i smrti sve dok se svijest ne uzdigne i ne pokrene nesebično djelovanje, oslobođeno od svih osobnih želja, velikodušno i u službi svih bića.
Tada će se kotač zaustaviti, ali to se neće dogoditi sutra…
Grčki pojmovi palingeneza (palin – ponovo, opet; génesis – postanak, porod) i metempsihoza (metem (meta + en) – u, promjena; psyche – duša) ukazuju na ideje slične reinkarnaciji koje su imali narodi antike.
Duša nakon zemaljskog života ima potrebu da se presloži, da ponovo zadobije svijest o svojoj prirodi, da se odvoji od dodataka i utjecaja materije, a potom se čovjek vraća u zemaljski život; no, kako su fizička tijela slaba, smrt će opet doći kao odmor i predah, prije novog početka.
Ono što nam se čini potpuno neprikladnim i pogrešno protumačenim jest kad se pojam transmigracije objašnjava kao mogućnost da se ljudski duh reinkarnira u bilo koji oblik života, bio to kamen, stablo ili životinja, suprotstavljajući se time svakom logičnom principu evolucije i čineći od života potpuni kaos gdje ništa nema ni svoje mjesto ni svoju svrhu.
Strah od smrti
Od VI. stoljeća, nakon crkvenog sabora u Konstantinopolu koji je sazvao car Justinijan kako bi se odbacila djela i učenja filozofa Origena, sve što se odnosilo na predegzistenciju duše i reinkarnaciju, a što je bilo sastavni dio učenja, ušlo je u područje zabranjenog.
Za naš zapadni svijet to je postalo tabu i trebalo je odbaciti sve drevne religije, filozofije i psihologije koje su stoljećima razvijale ova učenja.
Na isti se način izbjegavalo proučavati mislioce i pisce, bilo mističnog, bilo filozofskog ili znanstvenog usmjerenja koji su se bavili ovim temama.
Cijela jedna prošlost bogata iskustvima i darežljiva mudrošću ostala je zanemarena na račun novih ideja koje su imale zadatak zamijeniti stare zablude.
Do prije dva stoljeća, svete knjige i filozofski tekstovi najboljih autora morali su se čitati doslovno, kao da simbolizam i kodirani jezik nikada nisu postojali.
Međutim, dobro je poznato da svako djelo sadrži više od golog teksta, da su simboli oduvijek postojali i da je upravo za duhovni razvoj prikladnije biti bliže dubokom značenju riječi nego jednostavnim parabolama koje služe kao prvi koraci i omogućuju prva objašnjenja.
Nećemo navoditi primjere s Istoka koji bi mogli izgledati strani našem načinu života i razmišljanja, nego ćemo navesti niz primjera velikih zapadnih književnika, umjetnika i filozofa, od grčkog razdoblja pa sve do danas, koji nisu oklijevali prihvatiti besmrtnost duše i prirodnu mogućnost da duša prolazi kroz različite živote kako bi stekla različita iskustva.
Započnimo s čuvenim Pitagorom, zatim Heraklitom, Empedoklom, Platonom, Aristotelom, Ciceronom, Vergilijem, Ovidijem, Plutarhom, Plotinom i neoplatoničarima općenito, carom Julijanom…
Srednji je vijek velom prekrio ovo razmišljanje koje se punom snagom ponovo vratilo pod perom Dantea, Marsilija Ficina, Pica della Mirandole i mnogih velikih aristokrata koji su djelovali kao mecene umjetnika te filozofskih pokreta kao što su neoplatonizam, pitagorejska škola, kabala, hermetizam, alkemija i slobodno zidarstvo.
Spomenimo nadalje Paracelsusa, Giordana Bruna, Shakespearea, Tomasa Campanellu, Johna Miltona, Spinozu, Leibniza, Voltairea, Benjamína Franklina, Davida Humea, Kanta, Lessinga, Herdera, Goethea, Schillera, Fichtea, Hegela, Schopenhauera, Thomasa Carlylea, Balzaca, Víctora Hugoa, Emersona, Edgara Allana Poea, Tennysona, Kierkegaarda, Flauberta, Dostojevskog, Tolstoja, Marka Twaina, Bernarda Shawa, Gustava Mahlera, Rudyarda Kiplinga, Yeatsa, Romaina Rollanda, Rilkea, Hermanna Hessea, Khalila Gibrana, D. H. Lawrencea, Priestleya, Aldousa Huxleya i mnoge druge čijem navođenju ne bi bilo kraja.
Zar je moguće da bi svi oni papagajski i bez razbora iznosili svoja uvjerenja i filozofske ideje da one nisu bile potkrijepljene znanstvenom spoznajom?
Religija i znanost
U posljednja dva stoljeća podigla se nova prepreka između života i smrti, uz onu koja je već postojala zbog slabog razumijevanja Prirode.
Opozicija između znanosti i religije još je više izoštrila razlike između ova dva pojma, i ako je još i postojao neki tračak duhovne slobode, znanost je ismijava pod novom anatemom: “Ništa od toga ne može se dokazati”, “Nemamo znanstvenih dokaza za ove tvrdnje”…
Materijalnim sredstvima pokušavalo se prikazati apstraktnu stvarnost.
Pokušavalo se – i neko vrijeme uspjelo – psihološki, intelektualni i duhovni život svesti na puko lučenje različitih žlijezda.
Sve se svodilo na organsko funkcioniranje tijela, i stoga je postojao samo jedan život, ovaj život, a smrt je bila kraj svega.
No znanost nije odvojena od ljudi i ljudski je nemir usmjerio znanost prema novim područjima, novim istraživanjima, novim oblicima tumačenja stvarnosti.
Tako su se rodili brojni “para”: paranormalni, parapsihološki, parafizički i tome slični fenomeni koji su pokušavali objasniti ono čemu je, u svjetlu konkretnih činjenica, bez sumnje trebalo neko objašnjenje.
Nažalost, zajedno s ozbiljnim istraživanjima usmjerenim prema pronalaženju istine, pojavili su se – kao što se to uvijek događalo i kao što će se uvijek događati – prevaranti koji su nova otkrića iskoristili kako bi na njima zaradili.
Nazovi duhovnjaci, lažni čarobnjaci, vašarski vidovnjaci i bezbrojni posrednici s onostranim iskoristili su svoju priliku na uštrb puta znanja koji se mogao otvoriti brže i čišće.
No ipak, usprkos spletkama prevaranata, potreba za znanjem, dobrim znanjem, i dalje je živa.
Danas je sve više radova u kojima se obrađuju slučajevi koji su donedavno smatrani neobičnima i nemogućima, a koji se otkrivaju u onoj mjeri u kojoj nestaje strah od njihovog otkrivanja.
Liječnici i psihijatri, iza kojih stoji njihova stroga profesionalnost, imali su vrlo konkretne slučajeve da su se kod pojedinih ljudi u stanju hipnotičkog transa javljala sjećanja koja su se mogla odnositi samo na razdoblja prije sadašnjeg postojanja i bez mogućnosti bilo kakve unaprijed smišljene prijevare.
Druga se zapažanja odnose na područje smrtnih bolesti ili na stanje duboke kome u koju upadaju klinički mrtvi koji se, međutim, još jednom “vraćaju” u tijelo, u “život”, prepričavajući manje ili više jasno svoje doživljaje dok su bili “s druge strane”.
Podudaranje u ovim pričama je takvo da je teško pretpostaviti da su se milijuni ljudi s različitih strana svijeta, različitog obrazovanja i vjerovanja dogovorili da ponove isto.
Prije se čini da se nalazimo pred mogućnošću da otvorimo put preko granice koja je oduvijek izgledala strašno i nedostupno, ili barem otkad su određeni tabui o smrti ovaj prirodan i logičan događaj pretvorili u nešto strašno i bolno.
Neosporno je da u živim bićima postoji “nagon” – nazovimo ga tako – za vječnošću.
Sve što živi opire se smrti, bilo kroz jednostavne postupke i reflekse, bilo u obliku tjeskobe koja pritišće ljude koji teška srca moraju zauvijek napustiti svijet dok su njihove nade i snovi još živi.
Želja za životom živa je i dalje, želja da se stvari ne ostave nedovršenima, želja da se dobiju nove prilike.
I dalje je živa želja da se ne izgube nepovratno osobe koje smo voljeli; teško je pomiriti se s mišlju da odlazimo i ostavljamo mnoge drage osobe, da s njima više nećemo moći komunicirati, ili da će ove osobe otići prije nas u jedan mračan svijet – ako je to uopće svijet – odakle više neće moći stupiti u kontakt s nama.
Teško je zamisliti da na svijet dolazimo samo jednom, da imamo jako malo godina da usvojimo sve što trebamo da bismo sazreli i da nakon ovog kratkog – sretnog ili nesretnog – iskustva, nema više izlaza osim raja, ponešto monotonog za one aktivnije, ili nedoličnog pakla za one koji nisu uspjeli uistinu shvatiti vrijednost pogrešaka.
Daleko od poteškoća i zabrana, sumnji i beznađa, postoje mnogi koji pokušavaju, na ovaj ili onaj način, prijeći nepremostivu zapreku.
Napokon, nije potrebno dotaknuti ili čuti one koji su umrli prije nas da bismo “osjetili” da su blizu, da možemo osjetiti njihovu prisutnost u više od jedne prilike, da postoje trajne psihološke, osjećajne, mentalne, moralne i duhovne veze.
Napokon, lako je moguće da i oni koji se nalaze “s druge strane” također pokušavaju doći do nas, ako ne svaki dan, a onda u posebnim trenucima, baš kao što i u svakodnevnom životu nismo uvijek nužno jedni pokraj drugih da bismo se razumjeli i komunicirali.
Život zadobiva dublji smisao ako smrt prihvatimo kao prirodan odmor, kao san koji nam pomaže da promislimo o tisuću i jednoj okolnosti prije nego se ponovno probudimo.
Smrt ima smisla ukoliko život shvaćamo kao jedinstveni Život koji se izražava i s jedne i s druge strane zapreke.
Život i smrt se podupiru i nadopunjuju.
Ravnamo li se sličnošću i analogijom, ako smo sada živi, došli smo iz nekog drugog vida života i idemo prema nekom drugom vidu života.
Zašto bi čovječanstvo patilo zbog ovog strašnog nagona za preživljavanjem; zašto davati prostora osjećajima i mislima o nečemu što ne postoji?
Zanimljivo bi bilo ovu želju za preživljavanjem pretvoriti u jasnu svijest o besmrtnosti, da svaka minuta našeg postojanja bude jedan korak naprijed, jedno zauvijek korisno iskustvo, trajno jedinstvo s onima koji idu istim putovima.
Moguće je da će tako konačno prestati beskrajne rasprave o životu i smrti kako bismo umjesto toga mogli biti budni i aktivni kako u životu tako i u smrti, kako s jedne, tako i s druge strane vrata koja će nam se činiti sve manje mračna i strašna. Jer to su vrata našeg prolaska, vrata ulaska i izlaska.
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
edin.kecanovic
