KRVAVI SABOR U KRIŽEVCIMA

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bitci kod Nikopolja.

 

Vojna sreća nasmješila se Turcima, a kralja je od sigurne pogibije u zadnji tren spasio Herman Celjski. Kršćanska se vojska kroz Slavoniju i Bosnu povukla pred Osmanlijama.

Hrvatski narod već je od prije bio nezadovoljan zbog Žigmundove nepravičnosti i okrutnosti.

Saznavši za poraz kraljevske vojske kod Nikopolja, u trenutku kada se i nije znalo je li kralj živ, narod traži da krunu preuzme napuljski kralj Ladislav.

Stvara se tako hrvatska liga koju predvodi ban Lacković. Ali Žigmund je umaknuo Turcima i preko Dubrovnika, Splita i Topuskog vraća se u Ugarsku.

Želeći pomirbu s hrvatskim velikašima Žigmund saziva sabor u Križevcima i svima nazočnima jamči slobodan pristup.

Pozvan je i ban Stjepan Lacković.

Sabor se po svemu sudeći održao u  Crkvi svetoga križa.

 

Hrvatska vojska ostala je izvan grada, a ban Lacković, njegov sinovac Andrija i hrvatski plemići ostavili su oružje ispred mjesta održavanja skupa na kojemu uživaju kraljevu zaštitu.

U burnoj raspravi koja je uslijedila, Mađari su optužili Lackovića poradi izdaje u bitci kod Nikopolja.

Padaju teške riječi, počinje tučnjava, i kraljevi vazali potežu mačeve kojima su na očigled kralja sasjekli bana Lackovića i sinovca Andriju. Dogodilo se to 27. veljače 1397.

Kada su hrvatske čete čule za krvavi sabor počele su jurišati na Križevce. U neravnopravnoj borbi palo je tridesetak Hrvata, prije no što su se povukli Lackovićevi pristaše.

Kralj je iskoristio priliku i sa svojim podanicima počeo se povlačiti u Ugarsku.
Gnjevan hrvatski puk, pod vodstvom Stjepana Prodavića, još se jednom u Podravini pokušao osvetiti kralju, no Hrvati su potisnuti, pa Žigmund 2. ožujka prelazi Dravu i vraća se u Ugarsku.

Dva dana kasnije izdao je u Žakanju glasovitu povelju kojom grad Čakovec, Međimurje i druge posjede Stjepana Lackovića daruje svojim vjernim podanicima, među prvima Hermanu Celjskom.

Nečistu savjest pokušao je Žigmund oprati dajući nove kraljevske povlastice Križevcima i nekim drugim hrvatskim gradovima.

No krvavi križevački sabor ostao je zabilježen u sjećanjima, pričama i umjetničkim djelima.

Jedno od tih djela, ono hrvatskog slikara Otona Ivekovića, nalazi se na samome mjestu krvavog sabora, u križevačkoj Crkvi svetog križa.