Primjetili ste da obožavam starine, stare objekte,dvorce i sve vezano uz to. Gdje god sam bila nikad nisam prošla nekim mjestom a da ne razgledam  kulturne i povjesne znamenitosti. Bez toga moj odmor ili pohod tom mjestu bio bi nepotpun. Tako je bilo i dolaskom u Senj.  Tvrđava Nehaj , na brdu Nehaj izazov je svakom tko je imalo sklon povjesnim znamenitostima.

Jeste li znali da je Tvrđava sagrađena na porušenim djelovima Samostana Sv. Petra i templarskog samostana Sv. Jurja sa istoomenom crkvom. Sagrađena je u svrhu obrane grada Senja1558 godine. Ovo su usputni podaci  u ovoj priči.

Ulaskom u Nehaj i razgledavanjem prizemlja upijala sam svaku sitnicu, svaki kamenčić... po mom obićaju. Potom smo krenuli na kat. Tko je bio tamo zna kakvo strmo nisko stepenište vodi gore. Mnogo puta sam prolazila kroz takva mjesta, spuštala se i u tamnice i sve je bilo u redu. Ovaj put sam se nasred stepeništa onesvjestila. U nesvjesti su me odvukli na kat i gore me „probudili“.Bila sam zbunjena i dezorjentirana. Na silasku sam imala neki čudan osjećaj...nije to bio strah, ali nikad ga nisam definirala. Od tad nisam bila tamo. Kad prolazimo kraj Senja i vidim Nehaj sjetim se toga no ne samo tada. Dođe mi razmišljanje što bi bilo da opet odem tim stepenicama na kat utvrde, i zašto sam se tada onesvjestila. Nisam fobična, nikad nisam bila, nisam ni neka paničarka ni strašljivica,ali što se desilo tada za mene je zagonetka. Ne vjerujem da ću ju razriješiti, nije ni važno. Ipak me zanima pođem li opet dali bi se opet onesvjestila. To nemogu saznati ako ne odem.  Pa zašto ne još jednom? Izazovu ne treba okretati leđa.