Ponekad poželim da sam Vila pa da prospem čaroban prah po ovome svijetu i njegovim žiteljima. Da nestane sve što nas razdvaja, stvara nemir, razdor i nesklad. Tada se sjetim da je to nemoguće i da bi time narušila štošta na našoj planeti. Jer sve je složeno onako kako treba, dešava se što se desiti mora. I ono ružno, teško i ono dobro,lijepo. Nije nam lako kroz to prolaziti, ali trebali bi shvatiti da smo samo ljudi koji moraju naučiti što je ljubav.

Svi mislimo da znamo što je ljubav. Ja mislim da neznamo. Ljubav je nešto za što mislimo da znamo što je, a mi hodamo svijetom  ispod maske kojom smo vođeni,a vodi nas strast. Strast prema svemu što nas okružuje, strast prema životu, sve kroz što prolazimo i želimo.  Kad je strast okrenuta pozitivi dobro je, a kad nije upadamo u košmar tuga i razdora. Strast nije ljubav. Osjećamo što bi ljubav trebala značiti, no nedostupna nam je u svojoj punini, potpunom značenju. U potrazi za tim dešava nam se sve što se dešava.  Prizivamo ljubav, želimo ljubav, a ne vidimo koliko je prisutna u nama, živi sa nama, u nama...ipak ju ne želimo ili ne možemo prihvatiti u njenom punom, ispravnom značenju, nismo je svjesni ... zato tragamo, naizgled neuspješno ...  no nije.

Čitam izjave budi sada tu, živi sada tu., u sadašnjem trenutku.Tako bi trebalo biti, no tko se toga pridržava? Možda ih ima, neznam. Ali vidim i znam da živimo prošlost, sadašnjost i budućnost. Svo troje odjednom. Kao sveto trojstvo,otac sin i duh sveti... Nije li možda to to, što nam je preneseno u nadi da lakše shvatimo, a što smo mi učinili?  Zakomplicirali naše postojanje, sve izokrenuli, smisao života i sam život postavljajući svoja pravila. Ljudi su uvijek tragali kao i mi danas. U želji kako bi olakšali sljedećim generacijama u potrazi, misleći da su u pravu ostavljali su „ključeve“ za potragu. Čini se to i danas, Zbrka postaje sve veća, ali nije, samo je prilagođena sadašnjem trenutku. Sada, danas, živimo na temeljima prošlosti. Istažujemo sve o njoj. Od svojih korjena do istraživanja raznih kultura, načina života, sve u svrsi kako bi razumjeli. Istražujemo, pritom zaboravljamo živjeti jer štošta iz istraženog unosimo u svoje živote. I ono dobro i ono loše. To ne želimo vidjeti, ne shvaćamo koliko sve to utječe na naše sada i ovdje. Prošlost se jednostavno ne može maknuti. Isto tako i budućnost. Ili je se bojimo, ili ju stvaramo u svojim željama putujući nepreglednim prostranstvima naših misli. Sve se svodi na to da ne živimo sada i ovde. Ne uživamo u životu koji nam je dan. Već se vrtimo u sva tri razdoblja. Sretni i nesretni, nezadovoljni, ipak sa dozom nade u bolje sutra. To je naš život ovdje i sada. Svakome u nekom periodu dobar ili loš. Sve ima razlog i svrhu. Zato nije loše ponekad poželjeti biti Vila, da prospe čarobni prah po svijetu. To je dobar osjećaj i dobra misao da pomogne u ravnoteži koja je poremećena.

Kako smo svi lijepi i pametni, a ujedno nerazboriti i grozni. Bože za što smo ti ovakvi potrebni?